By Ovaj tekst pišem u noći nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu održanog pred više od 500.000 njegovih simpatizera. Ovoliko razdragani ljudi svih uzrasta, osobito divne hrvatske mladosti, oduševljenja i ponosa nisam još nikada vidjela. Što je to tako privlačno u Thompsonovim nastupima što njegovi kritičari ne razumiju, osuđuju ili ga se pribojavaju? Kakva je to energija koja izbija iz Markovih stihova i pjesama? Osim vrhunskog glazbeno-scenskog spektakla, Thompson očito nudi mnogo više. Njegov repertoar je spleten od domoljubnih i vjerskih, a samim time i političkih poruka, koje tiha većina naroda, koja nema pozornice ni glasnogovornika u medijima i politici, doživljava kao svoj kredo.
Sadržaj Thompsonovih pjesama nadomješta propuštene satove povijesti čitavih generacija koje je odbacila jugoslavenska politička inkvizicija, a hrvatski obrazovni sustav u vlastitoj državi zanemario. Onima koji ne znaju što je bilo bilo je lako podmetnuti dijabolične falsifikate povijesti kao istinu, a hrvatski narod prikazivati kao zločinački. Thompsonove teme iz hrvatske povijesti oživljene u pjesmama donose pred slušatelje vrijednosti obitelji, vjere i ljubavi spram domovine koje su usprkos svim izazovima, patnjama i stradanjima mnogih naraštaja opstale u hrvatskome biću u domovini i iseljeništvu i žive među nama jednako kao i među onima koji su sanjali svoj dom iz tuđine.
U publici je bilo ljudi koji su došli iz Bosne i Hercegovine i drugih susjednih i europskih zemljama, pa i iz udaljenih krajeva svijeta do Zagreba na mega koncert kakav još nikad nije održan u Hrvatskoj, a niti drugdje u svijetu. I vjerojatno ne bih ove retke napisala niti bih Thompsona spominjala da mi, među brojnim porukama, pohvalama na ovom velebnom događaju, ali i kritikama i blaćenjima njegovih organizatora i sudionika punih mržnje i neistina, nije zapela za oko poruka izvjesnog ”starog penzića“ koji je kao reakciju na sjajan uspjeh koncerta na jednom web portalu u podrugljivom tonu napisao: ”Sva sreća pa se većina ʼdomoljubaʼ vratila u Njemačku, Austriju, Švedsku, Ameriku, Australiju prati guzice ostarjelim stanovnicima“.
Na prvi pogled to je samo doskočica koja bi nam trebala sugerirati otkuda dolazi najviše publike Marka Perkovića Thompsona prema mišljenju spomenutog penzića. Međutim, ta zlurada primjedba sadrži još nešto ‒ autor njome izražava odbojnost, nepoštovanje i ruganje našim sunarodnjacima u dijaspori prikazujući ih kao ljude s margine društva u zemljama prihvata. Da je to izolirani slučaj jednog ojađenog mrzitelja glazbene zvijezde Markove, nikoga ne bi trebalo osobito zabrinuti, ali upravo na ovaj način u nekim domaćim krugovima, opsjednutim mrziteljima svega hrvatskoga, s prijezirom i porugom govori se o našim iseljenicima. Takav pristup može se čuti među onima koji još uvijek iseljenike doživljavaju kao opasan, neškolovan, problematičan soj ljudi – kockoglave, ognjištare, indoktrinirane ustašoidne nacionaliste i fašiste, potencijalne ubojice i zločince ‒ elemente kojih se bivša jugoslavenska komunistička kamarila rješavala izbacujući ih na vjetrometinu europskog tržišta rada i u daleke destinacije svijeta da se više nikada ne vrate svojim kućama.
Posebno je takav odnos spram hrvatske dijaspore došao do izražaja u valovima odselidbe neposredno nakon 2. svjetskog rata, pa krajem 60-ih i početkom 70-ih godina u doba Hrvatskog proljeća, ali i u 90-ima kad je izvršena srbočetnička agresija na Hrvatsku. Nažalost, ni proteklih 30 godina od proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, a osobito nakon pristupanja Hrvatske u članstvo Europske unije, nepovjerenje spram iseljenika nije jenjalo, iseljavanje naroda nije prestalo, a pražnjenje čitavih regija nastavilo se još većom žestinom. Oni koji su zamijenili crvenu zvijezdu hrvatskim grbom preko noći su se ubacili na položaje u novoj administraciji ili su postali poduzetnici i mešetari preuzimanjem tuđeg mukom stečenoga rada. Njima hrvatski iseljenici sa svojim iskustvom i investicijama nisu bili poželjni. Ipak, pomoć i financijske doznake koje su stizale izvana nisu im bili mrski kao što ni današnjim političkim elitama nije mrska činjenica što se od iseljeničkih doznaka u proračun Republike Hrvatske slijeva preko 6 milijardi eura godišnje ‒ dakle, čak 7,34 % hrvatskog BDP-a po posljednjim pokazateljima.
Kad se već mnogi pitaju zašto se taj narod ne vraća u domovinu, možda odgovor leži i u takvim sramotnim i ponižavajućim porukama kakvu je objavio izvjesni penzić, a one se očituju u verbalnom, ali i neverbalnom obliku komunikacije s hrvatskim iseljenicima ponajviše u formi prepreka i kompliciranih procedura koje provodi državna administracija kao i u bahatosti i sporosti pri rješavanju predmeta pojedinih nadležnih službenika u institucijama. I dok predstavnici nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj uživaju više prava nego u bilo kojoj europskoj zemlji, jer su ne samo kulturne zajednice, već i politički subjekti, velikom broju hrvatskih iseljenika s domovnicom onemogućen je pristup glasovanju na izborima, a od tri saborska zastupnika iz 11. Izborne jedinice samo je jedan iz dijaspore (ostalih dvoje su iz BiH). Takvo stanje vjerojatno odgovara većini u vlasti i oporbi s obzirom na to da drugačije nije moguće objasniti nezainteresiranost političkih ”elita“ za stvaranje pravednih uvjeta i prikladnih programa povratka naših sunarodnjaka iz inozemstva.
Zato ne čudi ni to da se neki na ljevici zgražaju nad našim iskazivanjem pijeteta spram žrtve pokojnog Zvonka Bušića, radikalnog političkog aktivista u borbi za slobodnu hrvatsku državu, osuđenika na doživotni zatvor zbog ”nenamjerno prouzročenih povreda drugih osoba“, a mudro šute o zločinima koje je Udba vršila po svijetu u nastojanju da onemogući ostvarenje stoljetne želje hrvatskog naroda za neovisnošću uhodeći, vrbujući i optužujući brojne naše sunarodnjake i likvidirajući više od 70 hrvatskih političkih emigranata. Danas njezini duhovni sljednici, pritajeni simpatizeri egzekutora, otvoreno izjavljuju da žale što nije bilo više zločina. Srećom, oni više ne mogu progoniti iseljenike i slati ubojice za hrvatskim domoljubima kao što su to njihovi preci činili, ali mogu i šalju pisma europskim birokratima, tužakaju Hrvatsku u europskim medijima i putem svojih političkih veza među stranim istomišljenicima šire laži i čitavom narodu prišivaju etiketu ustašoidnosti.
Prepredenjacima koji su odbacili svoje komunističko ruho da bi ga zamijenili hrvatskom trobojnicom u vrijeme stvaranja hrvatske države i njezina međunarodnog priznanja domoljublje ništa ne predstavlja. Oni bi ga rado iščupali iz duše naroda. Za njih je to opasno ideološko skretanje, povratak na ustaštvo, pokušaj revizije povijesti čega se osobito pribojavaju, a onda je tu još i Katolička crkva koja im dodatno mrsi račune čuvajući moralni integritet pučanstva. Trude se i vjeruju da je nova ideološka matrica s moralno degeneriranog zapada uspjela načeti te vrijednosti i svim silama nastoje oboriti osjećaj ponosa i dostojanstva hrvatskoga puka, ali se opetovano pokazuje da duboko u duši nije ta vjera, nada i milost razorena, da još nisu i da im neće biti lako u svojem bolesnom naumu uspjeti.
Danas kad je Hrvatska konačno međunarodno priznata država brojni iseljenici vjerojatno bi se vratili kad bi znali da je hrvatsko društvo svoju katarzu proživjelo, da su zablude i laži prošlosti odbačene, a ideološke komunističke floskule razotkrivene, da je jugonostalgični sentiment sveden na marginu i da mogu slobodno živjeti svoje domoljublje, da ga se ne moraju stidjeti. Njima je u prošlosti bila domovina oteta, a drugi su je prigrabili za sebe, iako je niti vole niti su je istinski željeli. Velika većina običnoga puka bila je i još uvijek je pasivna uspavana masa koja nikad nije osvojila javni prostor niti je itko išta pita. Narodu i hrvatskoj dijaspori preostaju tek sportska događanja i takvi koncerti u kojima se prepuštaju svojim domoljubnim emocijama i nakratko oslobađaju za otvoreno iskazivanje svoga mišljenja i osjećaja što dugoročno gledano ne donosi osobita ploda.
U knjizi Long distance Nationalism: Diasporas, Homelands and Identities (1999) slovenski sociolog Zlatko Skrbiš analizirao je dvije grupe iseljenika ‒ Slovence i Hrvate na temu “nacionalizma na daljinu”. Njegovo istraživanje je pokazalo da su Hrvati daleko snažnije od Slovenaca gajili nacionalni osjećaj, no tome ne nalazi konkretnoga odgovora. Osobno smatram da je to rezultat povijesno-političkih činjenica. Naime, Slovenci su prvi put ostvarili neki oblik državnosti početkom 20. stoljeća, kad je 1918. godine osnovana Država Srba, Hrvata i Slovenaca, dok je hrvatski nacionalizam svoj korijen našao duboko u povijesti, u činu pape Ivana VIII. kojim blagoslivlje kneza Branimira, njegov narod i državu (7. lipnja 879.) pa se to smatra prvim međunarodnim priznanjem hrvatske države. Hrvatska dijaspora se bezrezervno zalagala za punu samostalnost i neovisnost domovine ukorijenjenu u kontinuitetu državnosti od 9. stoljeća do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Da nije postojala ta energija i volja koja se hranila snovima i planovima o slobodnoj Hrvatskoj mnoga desetljeća prije stvaranja uvjeta za oslobođenje Hrvatske, ne samo da ne bi bilo dijaspore kao formacije nego ne bi niti bilo hrvatske države.
I budimo jasni: „Nasuprot jednoumnog nacionalizma koji je doživio svoj povijesni poraz, postoji nacionalizam/patriotizam pozitivnog predznaka, koji ne samo da nije zloćudna tvorevina nego je i okvir za stabilan razvoj cjelokupnog suvremenog demokratskog društva. To je nacionalizam/patriotizam koji podrazumijeva građanstvo utemeljeno na principima punog respektiranja manjina uz garantiranje pune slobode kreativnog razvoja njihove posebitosti i reproduktivne moći dok od manjina očekuje poštivanje prava većinskog naroda na punu samorealizaciju. Takav prosvijećeni nacionalizam/domoljublje ili ”ustavni patriotizam“ dio je obveznog političkog programa post-moderne nacije/države“ (T. Tarle prema C. Colhoun, 2023) i svekolike skrbi o općoj dobrobiti.
Ovime upućujem zahvalu cjelokupnoj hrvatskoj dijaspori za pomoć i potporu koju je nesebično pružala hrvatskome narodu u domovini u borbi za samostalnost i slobodu uz poziv hrvatskim iseljenicima da se vrate u domovinu. Bez vas i vašega iskustva i ustrajnosti, u uvjetima velikog pritiska jugonostalgičnih elemenata i globalista, ništa još nije dovršeno, a vaše domoljublje i odvažnost koju ste stekli u slobodnome svijetu potrebni su nam da gradimo bolju Hrvatsku i do kraja raskrinkamo mitove nataložene u hrvatskoj povijesti, jer samo oni koji znaju što je bilo u prošlosti bit će lučonoše njezine prosperitetne budućnosti.
Tuga Tarle
