By Nedavni okršaji na liniji Pantovčak – Banski Dvori po pitanju učešća dvojice hrvatskih časnika u obuci ukrajinske vojske primjer je ustavne krize koja postoji u Republici Hrvatskoj (RH).
Jednostavno, pitanje je ovlasti koje posjeduje Predsjednik Republike vis a vis Predsjednika Vlade RH. Iako je Predsjednik Republike vrhovni poglavar vojske jednostavno nemože biti da u jednoj državi postoju dva centra moći. Ako je vanjska politika RH kreirana u Banskim
Dvorinma onda Banski Dvori trebaju biti ti koji će te odluke sprovoditi u djelo, a ako se odluke donašaju na Pantovčaku onda se tamo trebaju i sprovoditi.
Tu je ta manjkanost sadašnjog ustava u RH. Ovako kako sada stvari stoje uvijek će doći do komplikacija i političkih manervi, nezavisno tko sjedi u predsjedničkoj klupi kao šef države ili kao predsjednik vlade.
U sadašnjem sistemu uloga Predsjednika kao vrhovnog komadanta vojske trebala bi biti samo ceremonijalne naravi jer u suprotnome dolazimo do krize u kojoj se sada nalazimo.
Druga opcija je vračanje na prvi ustav RH koji je po naravi bio predsjednički, predsjednik države je bio i kreator politike i tu politiku sprovodio. Ovako Hrvatska ispada smiješna pred svijetom jer se u javnost puštaju različite odluke koje se loše odrazuju na nju kao državu.
Što se tiče Sabora dvotrečinskom večinom trebali bi odlučiti u ovom sporu, nažalost to je skoro nemoguće postići jer je sadašnji Predsjednik države prijašnji vođa vodeće oporbene stranke. Iako je u prošlosti Sabor podržao Ukrajinu u borbi protiv ruske invazije sada tu podršku odbija dati pod izlikom da ne žele da se hrvatski vojnici idu boriti u Ukrajinu, što ustvari nije slučaj jer se podučavanje ukrajinske vojske održava u Njemačkoj a ne u Ukrajini.
Činjenica je da NATO, pod čijim će se nadzorom odvijat pouka ukrajinskih vojnika, nije u ratu sa Rusijomm iako zemlje članice NATOa isporučuju oružje Ukrajini, što se može protumačiti kao argument da de facto ratno stanje postoji. S druge strane, ako ta isporuka i podrška već postoje i nisu kontroverzni zašto jesu kada su u pitanju hrvatski časnici u Njemačkoj?
Također činjenica je da dolazi do eskalacije sukoba u Ukrajini najavljenim dolaskom vojnika is Sjeverne Koreje. Zavisi dali će se te jedinice uključit u borbu ili će biti pričuvne, u pozadini pomagati rusku invaziju.
Na isti način uključene su i Sjedinjene Američke Države (SAD), koje masovno pomažu Ukrajinu u novcu i oružju, vode ustvari rat s Rusijom by proxy, putem opunomoćnika. Često se govori o opasnosti od eskalacije rata, izgleda da ta eskalacija sve to više raste, širi. Dali se u tu eskalaciju može uključiti i slanje dvojice hrvatskih vojnih instruktura koji za razliku od vojnika iz Sjeverne Koreje ne stupaju na tlo zaraćenih strana?
Ima drugih zemalja koje iako članice NATOa koketiraju s Rusijom, koje su u početku rata dali utočište mnogim ukrajinskim izbjeglicama i osudile rusku agresiju. Gdje su ustvari granice angažiranosti vis a vis ne-angažiranosti?
Mnoge zemlje u svijetu pomažu Rusiju u ratu prodajom njezinog goriva, na način da kupuju rusku naftu pod jeftinom cijenom koju onda preprodavaju pod drugim imenom. Tako da čak i zemlje koje podržavaju bojkot ruske nafte na kraju kad kupuju gorivo na svjetskoj tržnici često kupe baš tu preprodanu rusku naftu, pomagajući na taj način rusku vojnu industriju. Rusija je povečala proizvodnju nafte i derivata s time i prihode jer su se među kupcima našle vodeće ekonomije, sile, svijeta, ka na pr. Kina i Indija.
U današnjoj globalizaciji svjetskog tržišta ne biti na neki način uključen u rat u Ukrajini je skoro nemoguće. One zemlje koje su se već opredijelile, kao na pr. RH kao članica NATOa, nemogu priželjkivati sad jednu sad drugu stranu. Zato ova ustavna kriza oko predsjedničkih uloga nemože vječno trajati.
Kada će rat u Ukrajini završit tesko je reči. Dolazeći predsjednički izbori u SAD i vrlo moguć ponovni izbor Trumpa vodi ovaj konflikt u nepoznate vode. Često naglašena Trumpova izjava da će rat okončati već u početku svog mandata daje naslutiti da bi vrlo lako moglo doći do još jednog klasičnog, naglog i neočekivanog, američkog povlačenja, tipa u Vijetnamu sedamdesetih godina prošlog stolječa i sad najnovijeg u Afganistanu.
Sam rat u Ukrajini se nije smio dogoditi, tu je prvenstveno kriva američka politika, Clintona i Obame. Prvo, sa prevratom i katrastrofalnim posljedicama u Libiji, a drugo povlačenjem iz Sirije i prepuštanje inicijative Rusiji. Od tada ruska prevlast se širi, prvo zauzećem Krima, zatim Donbasa i invazije na Ukrajinu.
Da će do invazije doči postojalo je mnogo indicija, na koje Pentagon nije adekuatno reagirao. Za razliku Trump nije političar, on je poduzetnik, businesman, i nastojat će dogovorom doći do riješenja krize, bilo na Bliskom Istoku bilo u Ukrajini. S druge strane postoji opasnost da svaki ustupak Rusiji na njenu invaziju u Ukrajini je znak, zeleno svijetlo, Kini da i ona poduzme jednu sličnu avanturu uTaivanu kojeg želi po svaku cijenu sebi prigrabiti.
SAD bi se mogle priuštit žrtvovati dio Ukrajine ali se nemogu tako lako priuštit žrtovati Taivan jer će se posljedice toga osjetiti puno dalje u susjednim zemljma Pacifičkog oceana, zemljama kao što su Japan i Južna Korea, ključne za obranu SAD u tom dijelu svijeta.
Zato ne čudi brza protu-ponuda Južne Koreje svojih vojnih jedinica u obranu Ukrajine. Na taj način Južna Koreja upozorava SAD na zajedničke interese obiju zemalja u Aziji vis a vis Kine, na koje odluke donesene u Ukrajini će imati dalekosežne posljedice.
Kad se sve ovo sagleda onda prazne lumbarde, prepucavanje između Pantovčaka i Banskih Dvori, kao nekad Griča i Kaptola, pada u sjenu, ko neka priča za malu djecu, nevažna ali neugodna. Čim prije se riješi tim bolje!
Stjepan Asić
