By Mirovina je pravo koje svi zaposleni očekuju kao logičan završetak radnog vijeka. Ipak, u Hrvatskoj se o mirovini i dalje razmišlja prekasno, površno ili s pogubnom iluzijom da će „sustav nekako funkcionirati“. Posljedice takvog razmišljanja danas su brutalno vidljive, velik broj građana u mirovinu ulazi nepripremljen, bez jasne predodžbe kolika će im primanja biti i hoće li s njima moći živjeti dostojanstveno. Šok prve mirovine za mnoge nije privremen, on postaje trajno stanje egzistencijalne nesigurnosti.
Činjenica da je prosječna mirovina već godinama tek oko 40-ak posto prosječne plaće razotkriva svu dubinu problema. Unatoč gospodarskom rastu, statističkim „uspjesima“ i političkoj samohvali Plenkovića i Piletića omjer plaća i mirovina ostaje poražavajući. To znači da novi umirovljenici praktički preko noći prelaze iz relativne financijske stabilnosti u zonu preživljavanja. Kada više od polovice umirovljenika prima mirovinu oko ili ispod granice siromaštva, to više nije osobni problem pojedinca, to je dokaz ozbiljnog društvenog i političkog neuspjeha države.
Upravo zato pitanje „kada se treba početi brinuti o mirovini“ ima vrlo jednostavan, ali za mnoge neugodan odgovor koji glasi, od prvog dana zaposlenja. Borba za dostojanstvenu starost ne započinje umirovljenjem, nego borbom za radnička prava, za pravedne plaće, sigurne ugovore, redovite uplate doprinosa i pravedan mirovinski sustav. Bez snažnih prava zaposlenika nema ni sigurnih mirovina. Tko danas šuti o izrabljivanju radnika, sutra se nema pravo čuditi bijedi umirovljenika.
Mladi i radno aktivni ljudi sve jasnije vide kamo vodi sadašnji sustav. Svjedoče siromaštvu starijih, njihovoj društvenoj izolaciji i osjećaju napuštenosti nakon desetljeća rada. To postaje snažan poticaj da se već u tridesetima i četrdesetima ozbiljno razmišlja o životu nakon umirovljenja. I to nije pesimizam, nego odgovornost. Umirovljenje ne smije biti sinonim za strah, odricanje i poniženje, nego nova životna faza u kojoj čovjek ima pravo na sigurnost, aktivnost i dostojanstvo.
U društvu ubrzanog života, rastuće otuđenosti i produljenog životnog vijeka, planiranje „treće životne dobi“ nije luksuz, nego nužnost. Kao što djecu pitamo što žele biti kad odrastu, vrijeme je da odrasli sebi postave jednako važno pitanje, što ću biti i kako ću živjeti kada postanem umirovljenik? Odgovor na to pitanje ne daje se u trenutku odlaska u mirovinu, nego desetljećima ranije, na političkim izborima, društvenim angažmanom i borbom za pravedniji sustav.
Blok umirovljenici zajedno (BUZ) jasno poručuje, dostojanstvena mirovina ne smije biti povlastica, nego pravo. Bez temeljite reforme mirovinskog sustava, jačanja prava radnika i stvarne političke volje, Hrvatska će i dalje proizvoditi siromašne umirovljenike. BUZ će nastaviti dosljedno i glasno zagovarati mirovine od kojih se može živjeti a ne preživljavati.
U Zagrebu, 06.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
