By Vlada Republike Hrvatske ponovno uvodi ograničenje cijena goriva i pritom uvjerava građane kako time štiti njihov standard. Na prvi pogled to zvuči gotovo plemenito. No, kada se ogole činjenice, ostaje dojam da je riječ više o političkom marketingu nego o stvarnoj zaštiti građana. Prema odluci Vlade, od danas cijena osnovnog benzina raste na 1,50 eura po litri, dok će dizel koštati 1,55 eura po litri. Vlada tvrdi da je time spriječila još veći skok cijena jer bi bez intervencije cijena benzina bila oko 1,55 eura, a dizela čak 1,72 eura po litri.
Drugim riječima, cijene rastu, ali građanima se poručuje da bi mogle rasti još više, pa bi zato trebali biti zahvalni. Takva logika postaje sve češći obrazac upravljanja ekonomijom. Umjesto stvarnog rješavanja problema, javnosti se prezentira scenarij “moglo je biti gore”, čime se pokušava prikriti činjenica da rast cijena energenata ponovno pada upravo na leđa građana i gospodarstva.
Razlog rasta cijena nafte ovoga puta Vlada pronalazi u globalnim okolnostima, sukobima na Bliskom istoku i poremećajima na tržištu nafte, zbog kojih je cijena barela ponovno skočila iznad 100 dolara. No globalni razlozi ne mogu biti izgovor za domaću neodgovornost. Jer svaka država ima određeni prostor za zaštitu vlastitog gospodarstva i standarda građana. Hrvatska ga, nažalost, koristi minimalno.
Ono što Vlada ne govori dovoljno glasno jest jednostavna ekonomska činjenica, rast cijena goriva nikada ne ostaje izoliran problem. On se vrlo brzo prelijeva na cijene prijevoza, logistike, hrane i gotovo svih proizvoda. Drugim riječima, poskupljenje energenata gotovo automatski otvara vrata novom valu inflacije. A inflacija je već godinama jedna od najvećih rana hrvatskog gospodarstva.
Još je veći paradoks što Hrvatska, zemlja koja je nekada imala snažnu energetsku infrastrukturu i stratešku naftnu kompaniju, danas praktički nema kontrolu nad vlastitim energetskim resursima. Odluka iz vremena Ive Sanadera da upravljačka prava nad INA-om prepusti mađarskom MOL-u i danas ima dalekosežne posljedice. Stoga se nameće logično pitanje, kako je moguće da nakon pravomoćne presude Sanaderu za korupciju u slučaju INA upravljačka prava nikada nisu vraćena Hrvatskoj?
Umjesto strateškog upravljanja energetikom, Hrvatska se sve više pretvara u pasivnog promatrača globalnih tržišta. Kada cijene rastu, građani plaćaju. Kada kriza prođe, cijene ostaju. I tu dolazimo do ključnog problema. Krize prolaze, ali cijene gotovo nikada ne vraćaju početne pozicije. Svaki novi šok postaje nova trajna razina troškova života.
Zato današnje poskupljenje goriva nije samo pitanje nekoliko centi više na benzinskoj postaji. To je najava novog inflacijskog vala koji će ponovno pogoditi upravo one koji su već najviše pogođeni, građane sa prosječnim i niskim primanjima te umirovljenike. Naravno, Vlada će kao i mnogo puta do sada, tvrditi da nas je spasila.
Građanima ne trebaju političke iluzije o „spašavanju“, nego odgovorna energetska politika koja će dugoročno štititi nacionalne interese i standard ljudi.
U Zagrebu, 10.03.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
