By Odavno je poznato da su pojedinci, koje je okolina do jučer smatrala potpuno zdravima, nakon posjeta „pravim“ adresama preko noći postajali osobe s teškim invaliditetom. Rješenja su nerijetko uključivala 100%-tni gubitak radne sposobnosti i 70 do 100 posto tjelesnog oštećenja, čime se otvarao čitav niz prava poput invalidske mirovine, razni dodataka, poreznih olakšica, oslobađanja od raznih nameta itd. Sve uredno, sa „pečatom i potpisom“.
U Hrvatskoj se godinama gomila sumnja da je, uz već dokazanu korupciju, lažirana medicinska dokumentacija služila kao prečac do mirovina i povlaštenih prava, ali i kao čudesni eliksir za jednako brza „ozdravljenja“. Sustav koji to omogućuje ne samo da potkrada javna sredstva, nego brutalno ponižava stvarne invalide i teško bolesne ljude.
Problem ovdje nije samo u pojedincima koji su varali, nego u državi koja je to dopuštala i prešućivala. Svaka lažna invalidnina i svako čudesno ozdravljenje izravno potkopavaju solidarnost na kojoj počiva socijalni sustav. Oni koji su doista bolesni i trajno onesposobljeni plaćaju cijenu tuđih privilegija, i to dvostruko, financijski i dostojanstvom.
Posebno su indikativni slučajevi „napredovanja“ invaliditeta. Nakon samo godinu ili dvije, nekima je prethodno utvrđenih 60 ili 70% tjelesnog oštećenja misteriozno poraslo na 80 ili više posto. Takvo „pogoršanje“ zdravstvenog stanja omogućavalo je dodatne benefite, primjerice uvoz vozila bez plaćanja carinskih davanja koja su svi ostali građani morali uredno podmiriti. Sustav koji bi trebao biti strogo medicinski i socijalno pravedan pretvarao se tako u birokratski automat za pogodovanja.
No možda su najskandalozniji slučajevi oni obrnutog smjera. Ljudi koji su godinama bili umirovljeni zbog 100%tne radne nesposobnosti, sa rješenjima koja impliciraju trajno i potpuno onesposobljenje za rad, doslovno su preko noći „ozdravili“. Bez vidljivih posljedica po svoj prethodni status, bez povrata primljenih sredstava, bez ozbiljnih institucionalnih pitanja. Odjednom su postajali potpuno radno sposobni, osobito kada se radilo o obnašanju političkih ili drugih lukrativnih funkcija.
Tu se dolazi do apsurda koji graniči s otvorenim ruganjem javnosti. Kako je moguće da osoba formalno umirovljena zbog potpune radne nesposobnosti može bez ikakvih zapreka biti kandidat na izbornim listama ili obnašati dužnosti koje zahtijevaju puni radni angažman, visoku odgovornost i svakodnevni operativni rad? Ako je netko sposoban voditi općinu, grad, županiju ili sudjelovati u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, onda se pitam po kojoj je logici istodobno bez radne sposobnosti? Ili je medicinska dokumentacija bila lažna tada, ili je sada.
Javni primjeri, o kojima su mediji već pisali, pokazuju obrazac, sumnjiva dokumentacija, selektivne kontrole, izostanak sankcija i potpuna nezainteresiranost institucija da retroaktivno preispitaju očite nelogičnosti. Dok se sustav „ne želi miješati“ ili se poziva na formalnu pravomoćnost rješenja, stvarni invalidi čekaju mjesecima ili godinama na svoja prava, prolaze višestruka vještačenja i često umiru ne dočekavši rješenje za neko od svojih prava.
Vrijeme je za sustavno i neovisno preispitivanje spornih rješenja, bez obzira na funkciju, status ili političku težinu onih na koje se odnose. Invaliditet nije politička kategorija, a zdravlje ne smije biti sredstvo za stjecanje ili zadržavanje moći. Socijalna pravda počinje istinom. Bez obračuna s lažima, sustav ostaje nepravedan prema onima kojima je pomoć doista potrebna.
#LažnaDokumentacija #LažniInvalidi #ČudesnaOzdravljenja #Nepravda #SocijalniSustav #PravaInvalida #BUZ
U Zagrebu, 19.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
