By Sjećamo se jednodnevnih bojkota trgovaca i inicijative „svaki tjedan lanac jedan“. Početni odaziv građana bio je doista impresivan, no rezultat je u konačnici ipak izostao. Cijene nisu pale, naprotiv, nastavile su rasti. To je realnost hrvatskog tržišta, tako da povremene i simbolične akcije potrošača ne mogu nadomjestiti izostanak sustavne politike.
Ako želimo razumjeti uzroke inflacijskog udara koji je obilježio razdoblje od 2020. do 2025., moramo fokus usmjeriti prema onima koji imaju regulatorne i monetarne alate, Vladi i HNB-u. Upravo su te institucije imale kapacitet i odgovornost intervenirati, ali su u ključnim trenucima propustile poduzeti pravodobne i ciljane mjere za stabilizaciju cijena. Slučajno, ne!
Paradoks hrvatske inflacije leži u činjenici da je, kako su cijene rasle, tako rastao i proračunski prihod. PDV i ostali proračunski prihodi automatski su se povećavali proporcionalno rastu cijena. Inflacija je tako, umjesto da bude suzbijena, samoj Vladi postala i te kako fiskalno „isplativa“. U takvom kontekstu izostanak odlučne intervencije više ne izgleda kao slučajnost, već kao svjesno toleriranje procesa koji puni državni proračun.
Dodatni impuls inflaciji dao je snažan priljev sredstava iz EU fondova. No umjesto da dominantno budu usmjereni u jačanje proizvodnih kapaciteta poput poljoprivrede, prehrambene industrije i strateških grana, značajan dio sredstava završio je u potrošnji. U tržišnoj ekonomiji to ima predvidiv učinak, rast potražnje bez odgovarajućeg rasta ponude dovodi do rasta cijena. U uvjetima slabe regulatorne kontrole, rezultat je bio eksplozivan.
Hrvatska je dio jedinstvenog europskog tržišta u kojem je cilj svakog poslovnog subjekta maksimizacija profita. Trgovački lanci, osobito oni u stranom vlasništvu, koriste slobodu formiranja cijena, a dodatni faktor je i turistička sezona sa približno 20 milijuna gostiju. Cijene se formiraju prema platežnoj moći turista, dok 3,7 milijuna građana postaje taocem takve politike. Tržište reagira na potražnju, ali država mora reagirati na socijalne posljedice.
Promašena politika potpora u poljoprivredi dodatno je pogoršala situaciju. Skupa domaća proizvodnja, bez sustavne zaštite i strateškog usmjeravanja, izgubila je konkurentnost pred jeftinijim uvozom, često i znatno niže kvalitete. Posljedica je dvostruki udar, domaći proizvođači gube tržište, a potrošači, pritisnuti niskim primanjima, kupuju jeftiniju i lošiju robu. Pritom se pojavljuju i prakse poput osjetne razlike u cijenama istog proizvoda unutar istog trgovačkog lanca, i opet, sve to bez jasne i učinkovite regulatorne reakcije.
Danas su cijene u Hrvatskoj dosegle, a nerijetko i premašile razinu cijena u drugim državama članicama EU, uključujući iste trgovačke lance, ali primanja građana nisu pratila taj trend. Plaće dijela javnog sektora i političkih dužnosnika ubrzano se približavaju europskim plaćama, dočim su plaće radnika i mirovine i dalje više no dvostruko niže od prosjeka EU. Rezultat je očit, pad kupovne moći i realno smanjenje životnog standarda.
Ako su cijene europske, tada i primanja moraju biti europska. To podrazumijeva sustavnu politiku rasta plaća u realnom sektoru, kao i značajno povećanje mirovina. Rješenja su ekonomski izvediva, ključno pitanje više nije što treba učiniti, nego postoji li politička volja da se teret inflacije prestane prebacivati na građane.
U Zagrebu, 15.02.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
