By Pisalo se na ovom portalu, u brojnim znanstvenim i stručnim člancima, kao i u udžbenicima o problematici hrvatskog poduzetništva. Ono je također tema Europske unije i njenih institucija koje posebnu pažnju posvećuju malom i srednjem poduzetništvu. Razlog tome je činjenica da malo i srednje poduzetništvo obuhvaća oko 99 % tvrtki u svakoj državi Europske unije, gdje se zapošljava preko 70 % zaposlenih, što ga čini ključnim za razvijenost svake nacionalne ekonomije.
Jedno od važnih istraživanja koje se provodi za sve države članice, ali i šire je istraživanje CEPOR GEM koje obrađuje malo i srednje nacionalno poduzetništvo. Takvo istraživanje GEM-a za Hrvatsku se godinama objavljuje pod naslovom „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?“ (GEM Global Entrepreneurship Monitor Croatia 2024: „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?“). Istraživanje je u jednom segmentu usmjereno na ulogu države na razvoj poduzetništva gdje je postavljeno 13 kriterija. Od navedenih 13 kriterija analize uloge države za 2023., koja se prikazuje kroz koeficijente, Hrvatska je iznad prosjeka Europske unije kod 3 kriterija:
- Dovoljnost financijskih sredstava
- Lakoća dobivanja financiranja
- Otvorenost tržišta – dinamika promjena
Što to znači za Hrvatsku koja je u istraživanju označena kao (ne)poduzetnička zemlja?
- Dovoljnost financijskih sredstava – znači da hrvatsko financijsko tržište, pretežno strane banke, ima dovoljno slobodnih financijskih izvora koji se nude poduzetništvu.
- Lakoća dobivanja financiranja – znači da su financijske institucije, ponajprije banke (koje su dominantno strane) postavile vrlo fleksibilne uvjete kojima se lako dolazi do investicijskih sredstava.
- Otvorenost tržišta, dinamika promjena – znači da je hrvatsko tržište pogodno svima, a posebno stranim ulaganjima kojima strani poduzetnici ostvaruju svoje poslovne ciljeve na hrvatskom tržištu, profite.
Ovome treba pridodati rast kreditnog rejtinga Hrvatske koji je u zadnjih nekoliko godina značajno porastao pa se na linku Vlade RH od 08. 11. 2024. navodi: „U najnovijem izvješću svjetska agencija za dodjelu kreditnog rejtinga Moody’s je povećala kreditni rejting Hrvatske za čak dva stupnja odjednom, s Baa2 na razinu A3, uz stabilne izglede. S obzirom na to da je još u srpnju 2022. Hrvatska bila na razini špekulativnog/neinvesticijskog rejtinga (razina Ba1), skok od 4 razine (na investicijski A3 rejting) ostvarili smo u manje od 2,5 godine. Hrvatska je jedina zemlja na svijetu koja je po Moody’s-u u tako kratkom vremenu ostvarila tako snažan skok.“ S obzirom da sam još uvijek pod dojmom Poljske, zanimljivo je napomenuti da je Poljska u 2024. imala kreditni rejting A1.
Ovdje se Postavlja pitanje, što to znači za Hrvatsku, ali da bi bilo jasnije usporediti ću to sa Poljskom.
Kako navodi Europska Investicijska Banka u istraživanju „EIB INVESTMENT SURVEY 2024 CROATIA OVERVIEW“, hrvatski poduzetnici svoja ulaganja usmjeravaju na poboljšanje radnih kapaciteta, ali osnovni problem je radna snaga, kojim se hrvatski poduzetnici bave više nego se problem radne snage sagledava u EU. Istodobno, kako navodi Bloomberg Adria: „izravna inozemna ulaganja (FDI Foreign Direct Investment) u Hrvatsku u 2024. dosegnula su 4,3 milijarde eura, tek 30-ak milijuna eura manje od rekordne 2021. godine i 40 % više nego u 2023., pokazuju najsvježiji podaci Hrvatske narodne banke (HNB). Za skok su, prema istim brojkama, najviše zaslužna ulaganja u financijsku i farmaceutsku djelatnost“. Istodobno, hrvatsko poduzetništvo, veliko, srednje i malo, u 2023. investiralo je oko 13 milijardi eura od čega oko 6 milijardi su vlastita sredstva. Zanimljivo je da se u turizam, odnosno djelatnosti koje se ubrajaju u turizam, ulagalo veoma malo pa je pitanje ZAŠTO?
Odgovora na to ZAŠTO (?) ima nekoliko. Kao prvo, veliki broj hotelskih objekata već je u rukama stranih investitora i većinskih vlasnika pa tu nema domaćih ulaganja. To se odnosi i na određeni broj hrvatskih marina o kojima je potrebno u nastavku nešto više reći. Profiti koji se ostvaruju u turizmu, pa tako i nautičkom turizmu dovoljno su veliki pa se izbjegavaju krediti i ide se na samofinanciranje.
Da bi daljnje obrazloženje bilo jasnije odmah na početku povući ću usporedbu sa Poljskom, koja je ne tako davno bila sa samom dnu Europe, na dnu koji se ne može ni zamisliti, a danas je daleko ispred Hrvatske. U svrhu jasnije usporedbe, a da ne ponavljam, upućujem čitatelje na nedavno objavljen treći dio članka u ovom portalu pod naslovom „Razvija li se Hrvatska ili…. (Treći dio: koji su činitelji uspjeha Poljske?)“. To se posebno odnosi na neke segmente usporedbe Poljske i Hrvatske, koje je Poljska za razliku od Hrvatske ostvarila, i zato ide velikim koracima u razvoj koji se odvija kroz mir u narodu. Mnoge su „stare stvari“ riješene odmah na početku nove Poljske države riješene, a druge, koje se ocijene nepovoljnima rješavaju se. U tom smislu neću govoriti o lustraciji koju je Poljska mirno provela pa danas imaju u narodu jasne i čiste odnose. Neću govoriti niti o bankama na koje Poljska Vlada pazi da zadrži visoku stupanj dominacije domaćih banaka. Neću govoriti niti o trgovačkim lancima o kojima Poljska Vlada također vodi računa da budu i dominantno domaćem vlasništvu. Neću govoriti niti o medijima za koje su nedavno izglasali zabranu stranim medijima, posebno onim vezanim za gospodarstvo i politiku, a koji bitno utječu na mišljenje stanovništva. Dakle, neću govoriti o ključnim industrijama za državu, a za koje država moja imati politike razvoja i upravljanja. Ali ću svakako istaknuti jedinstveni model Poljske države koja, kao niti druge tranzicijske države nema makrostrateški model kao što ga imaju razvijene države članice EU. Umjesto toga, zaštićujući domoljublje, ali i ispravnost rada (produktivnost) svih djelatnika, organizacija Solidarnost obavlja nadzor. Solidarnost nije stranka, niti je dio policije, nego je tzv. „nezavisni sindikat“ posebno visoke nadstranačke snage, domoljubni sustav nadzora naroda nad demokratskom vlasti u Poljskoj. Sve to su temelji zadovoljstva razvojem Poljske, odnosno, opravdanog nezadovoljstva razvojem u Hrvatskoj.
I evo nas na nezadovoljstvu u razvoju hrvatskog poduzetništva, za koje se mora reći, barem u nautičkom turizmu, da spada u malo i srednje poduzetništvo, što bi značilo da mora imati intenzivnu skrb i zaštitu hrvatske nacionalne ekonomske politike.
A ima li je?
Kao što je prethodno navedeno, a kako navodi GEM Global Entrepreneurship Monitor Croatia 2024: „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?“, može se zaključiti da politika i administrativna operativa opravdavaju da je Hrvatska (ne)poduzetnička zemlja. Pritom je zanimljivo da se strani investitori ne tuže na rad državne administracije, bez obzira o kojem se nivou vlasti radilo, ali domaći poduzetnici se tuže. Radi li se tu o pogodovanju stranim investitorima koji su brži, politički utjecajnije, pravnički bolje zastupani, menadžmentom bolje praćenim, kapitalno velikim, ili je tu neki drugi problem? Na to je pitanje teško odgovoriti pa to stavljam svakome od čitatelja da pokuša sam odgovoriti, a u nastavku će se prikazati jedna veoma čudna, neshvatljiva i po lokalnu samoupravu nepovoljna situacija.
O čemu se radi?
Da bi priča u nastavku bila jasnija, treba uvodno napomenuti da prema popisu stanovništva iz 2021. Hrvatska ima samo 7 gradova većih od 50.000 stanovnika, a pritom, osim Zagreba koji ima 767.131 stanovnika, samo još 3 grada imaju preko 200.000 stanovnika, Osijek, Split i Rijeka. S obzirom na površinu Hrvatske, Hrvatska ima 68,41 stanovnika na 1 km². Istodobno, Hrvatska ima 6.757 naselja od kojih samo 1 % ima više od 50.000 stanovnika u kojima živi 30,27 % stanovništva. Može se dakle zaključiti da je Hrvatska usitnjena velikim brojem veoma malih naselja i općina s malim brojem stanovnika. U takvim malim naseljima očito je da je gotovo nemoguće razviti neku značajniju gospodarsku djelatnosti. Također, preko 30 % stanovništva koncentrirano je u 7 velikih gradova koji su nositelji gospodarskog razvoja. Pritom, Hrvatska ima 6 priobalnih županija sa velikim brojem malih mjesta koja imaju manje od 10.000 stanovnika. U tim mjestima žive ljudi koji su tradicionalno vezani za svoj kraj pa za njih postoje tri životne opcije:
- Iseljavanje iz Hrvatske, posebno mladih,
- Nestanak ljudi zajedno sa mjestima, pa primjerice popis iz 2021. pokazuje da oko 200 mjesta u Hrvatskoj više nemaju niti jednog stanovnika,
- Pojava lokalnog leadera oko kojega bi se počeo događati razvoja.
Jedina prihvatljiva opcija je pojava lokalnog leadera, što za hrvatsko priobalje često znači postojanje nekog snažnog turističkog subjekta, a najčešće to je pojava marine. Stoga je opstanak hrvatskih marina od strateške važnosti najvišeg nacionalnog interesa.
Ali što se dešava sa hrvatskim marinama?
U najkraćim crtama, ne pitajući za cijenu, strani investitori, a posebno strani financijski fondovi i tržišni mešetari, svojim ponudama ugrožavaju opstanak hrvatskog vlasništva marina. Ali neću ni o tome govoriti, nego ću ovaj članak usmjeriti na obrazloženje jedne veoma čudne, neshvatljive i po lokalnu samoupravu nepovoljna situacija. U pitanju je Rogoznica i veliki projekt marine Frapa. Ipak, prije nego pređem na obrazloženje tog problema moram istaknuti navod nobelovca Josepha Stiglitza koji za države u tranziciji, posebno one koje su bogate resursima, navodi i upozorava na „paradoks prirodnog bogatstva“ pa kaže: „Ono što je posebno važno je odnos prirodnog bogatstva države i dinamika gospodarskog razvoja. Uglavnom države i njihove ekonomije u tranziciji raspolažu s vrijednim prirodnim resursima. Bilo bi za očekivati da one koristeći svoje resurse dinamiziraju svoj gospodarski rast, ali se događa suprotno, sve do povećanja siromaštva u tim ekonomijama. Njihova su prirodna bogatstva u fokusu interesa velikih korporacija koje korupcijom s centrima moči u tim državama i politikom, preuzimaju prirodna bogatstva ekonomija u tranziciji.“ Taj fenomen Stiglitz naziva „paradoksom prirodnog bogatstva“, a sastoji se u tome da se države bogate prirodnim resursima često nalaze u kroničnoj ekonomskoj zaostalosti i siromaštvu većine stanovništva. Iako Hrvatska ne spada u siromašne države, a njena (ne)povoljna karakteristika je bogatstvo brojnim resursima. Stoga se može zaključiti da se nadprosječna otvorenost Hrvatske prema tržišnim promjenama, posebno kad se te promjene odnose na nekontrolirani ulazak stranog kapitala, ne može ocijeniti pozitivno. To se posebno odnosi na resurse kojima je Hrvatska bogata, a koji bi trebali biti temelj razvoja mladog hrvatskog poduzetništva. Posebno vrijedni hrvatski resursi su vode, koje već sada po važnosti zamjenjuju naftu, kao i oko 6.000 km obalne linije, po ljepoti ocjenjene u samom vrhu na svijetu. Upravi ti su resursi na meti stranom kapitalu i njegovim interesima, a koji su daleko od hrvatskih interesa. Sukladno istraživanju djelovanja nacionalne države i njene uloge u poduzetništvu, Stiglitz navodi da se bez odgovarajućeg državnog usmjeravanja i reguliranja ekonomskih procesa ne može ostvariti održiv i optimalni društvenoekonomski razvitak, osobito sa stajališta društvene pravde i ekološke ravnoteže. Prema Stiglitzu, rješenje treba tražiti u optimalnoj kombinaciji djelovanja tržišta i državnog intervencionizma, koja će biti različita u različitim fazama razvitka i u različitim okolnostima.
Stoga se treba pitati, gdje je Hrvatska u toj optimalnoj kombinaciji djelovanja tržišta i državnog intervencionizma?
Kako se ostvaruje optimalna kombinacija djelovanja tržišta i državnog intervencionizma u uvjetima domaćeg poduzetništva najbolje govori odnos države i državne administracije prema jednoj uspješnoj hrvatskoj marini, marini Frapa u Rogoznici. Svi znamo da se radi o marini svjetskog glasa čiji je vlasnik Frane Pašalić kao poduzetnik prepoznat u međunarodnim razmjerima i kao takav 2024. nagrađen nagradom „Stvaratelj stoljeća“. Marina Frapa se razvila u opčini Rogoznici pa je zanimljivo podsjetiti se malo na tijek tog razvoja, kao i suradnje marine i samoupravne zajednice Rogoznice.
Rogoznica je pred Domovinski rat bila na rubu nestanka, a onda se pojavila marina Frapa. U vrlo kratkom razdoblju Rogoznica se razvila u prelijepo turističko mjesto za što mora zahvaliti postojanju marine Frapa. Mnogi su članci kao i znanstvena istraživanja napisani na temu zajedničkog razvoja Rogoznice i marine Frape te se u tome došlo do točke kada hrvatski zakoni onemogućuju intenzivniji zajednički razvoj. Dakle, kako se u Hrvatskoj ste temelji samo na zakonima, tako je ovo primjer kada zakoni više ne prate realna događanja u životu u poslovanju. Dinamika razvoja Rogoznice je impozantna, a vlasnik marine sam je zaključio o važnosti zajedničkog razvoja i ulaganja u Rogoznicu, ali i u brojne projekte u Hrvatskoj i BiH. Ovdje bi samo postavio jedno pitanje: da li bi strani vlasnik ulagao u išta u Hrvatskoj što njemu direktno ne donosi profit? Zasigurno ne bi! Ali na tome marina Frapa Rogoznica i njen vlasnik Frane Pašalić nisu stali nego se već oko 10 godina bore za jedan od velikih hrvatskih projekata, baš u Rogoznici.
O kojem se projektu radi i koji je problem?
Pred oko 10-tak godina marina Frapa Rogoznica i njen vlasnik Frane Pašalić osmislili su projekt „Frapa Resort Medina“. Više je to od 10 godina stvaranja projekta, jer je marina od samog početka kupovala zemljište u njenoj blizini da bi danas bila vlasnik velikom prostora od oko 120.000 m2. Na tom prostoru osmišljen je mali elitni novi grad najviše razine ponude koji pruža Beach-Resort ugođaj. Projekt je u fazama projektirao Reardon Smith Architects, a sve je povezano sa marinom Frapa i njenim sadržajima. Pritom se izuzetno pazilo na ekologiju pa je promet u samom „Resort-gradu“ minimaliziran i sveden na električne „golf buggy“ autiće. Tu su brojni sadržaji koje je naprosto nemoguće sve nabrojati u ovom kratkom opisu. Cijeli taj Resort-grad energetski ne neovisan, jer se temelji na sunčevoj energiji. Ne treba ni govoriti da je projektom osigurana vrhunska zdravstvena njega kao i Spa, a u sve se uključuje Retail Village trgovački koncept. Jedna od slika postavljena je u naslovu ovog članka.
Šta je tu problem?
Mislim da ne treba niti spominjati kako se radi o projektu izuzetnog značaja za Rogoznicu, velikog značaja za županiju i važnog za Hrvatsku. Važnost ovog projekta/investicije zapažena je od strane Vlade RH pa je projekt proglašen „strateškim projektom Republike Hrvatske“. Kako na prvi pogled izgleda sve se lijepo odvija, ali u stvarnosti priča je posve drugačija. Projekt čeka rješenje dokumentacije već 10 godina i do danas nije dočekao, pa se pitam koliko će još godina ovaj poduzetnički projekt hrvatskog vlasnika čekati? Na toj liniji vlasti, od gore na dole, administrativno očito „nešto ne štima“ (blago rečeno). A da bi bilo zanimljivije, potrebno se zapitati o kolikom se kapitalu ulaganju radi? Na početku, dakle pred 10-tak godina, procjena vrijednosti ulaganja bila je oko 200 milijuna eura, da bi danas to bilo oko 300 milijuna.
Dakle, vrijeme je „pojelo“ 100 milijuna eura, ali zašto i kako?
Ono što je neshvatljivo je tih 10 godina borbe marine Frapa i Frane Pašalića sa strukturama vlasti u dobivanju građevinske dozvole, kako bi se počelo sa gradnjom. I baš pred godinu dana, kada je Prostornim planom taj projekt uplanjen, a u istom dokumentu istaknuto je da ne treba imati ekološki elaborat, ali gle čuda, netko do „nedodirljive vlasti“ je odlučio ne poštivati taj navod pa je ekološki elaborat sad potreban. Kako kaže Frane Pašalić, „pregorio bi ja te novce za ekološki elaborat koji su oko 150.000 eura, nego gubim još najmanje godinu dana, što u današnjim dinamičnim promjenama znači veći rizik cjelokupnog ulaganja, a da ne govorimo o novoj cijeni radova“.
I sad na kraju ove priče, pitam se, ovo se dešava hrvatskom poduzetniku koji može za sve biti uzor poštenog i predanog rada, a da li bi se to isto dogodilo stranom investitoru? Hm,,, neću odgovoriti na to pitanje nego sami razmislite i odgovorite.
I na kraju, pitam se, zašto je na sceni nebriga hrvatske vlasti za domaće mlado poduzetništvo koje se u neprikladnoj poduzetničkoj klimi bori za opstanak? Ima li instituta odgovornosti u ovoj državi čija administracija bahato stvara štetu poduzetniku od 100 milijuna eura u 10 godina svog administriranja?
Bez komentara i odgovora……
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
