By Prijedlog ministra Branka Bačića o gradnji „priuštivih“ stanova površine 18 do 26 četvornih metara nije samo politički promašaj, to je simptom dubljeg nerazumijevanja stambene krize u Hrvatskoj. Predstaviti 18 kvadrata kao prostor za dostojanstven život jedne osobe, a 26 kvadrata za dvije, znači svesti stambenu politiku na puko administrativno zadovoljavanje forme, sve to bez ikakve stvarne brige o kvaliteti života.
Ministar se u javnim istupima poziva na vlastita studentska iskustva i dijeljenje desetak kvadrata, no improvizirani studentski smještaj nije i ne može biti standard javne stambene politike. Država koja planira izgraditi oko 20 tisuća takvih jedinica do 2030. godine mora se zapitati, gradi li privremena skloništa ili trajne domove? Stan nije kontejner sa mini kuhinjskim blokom. Stan je temelj obiteljskog, profesionalnog i socijalnog života, ili bi barem tako trebalo biti.
Pritom je posebno problematičan demografski aspekt. Hrvatska se deklarativno bori za demografsku obnovu i poticanje mladih na roditeljstvo. Kakvu poruku šalje model stanovanja u 18 kvadrata? Roditeljstvo u garsonijeri manjoj od prosječnog dnevnog boravka? Čak i u nekim „zatvorskim sustavima“ minimalni prostorni standard po osobi prelazi predloženu kvadraturu. Ako je cilj dugoročno zadržati mlade u zemlji, tada standard mora reflektirati ambiciju stabilnog, a ne skučenog i klaustofobičnog života.
Još je važnije pitanje strukture tržišta. Hrvatska ima stotine tisuća praznih stanova. Nekretnine su postale dominantan oblik čuvanja kapitala od inflacije. Novi stanovi često se kupuju gotovinom, a dugoročni najam je slabije zastupljen jer vlasnicima, očito, nije isplativ. To je realni problem, porezna politika, regulacija najma, nadzor porijekla kapitala i poticanje aktiviranja praznih stanova. Mini-garsonijere ne rješavaju tu strukturnu neravnotežu, ovako predstavljenim rješenjima je zapravo zaobilaze. Slučajno?? Osobno ne vjerujem u slučajnost…
Za neke je argument da su takvi stanovi „uobičajeni“ u Japanu, ali u našem slučaju bi to bio potpuno promašen kontekst. U Japanu je riječ o gusto naseljenim metropolama sa drugačijom urbanističkom i tržišnom logikom. Hrvatska nema takvu demografsku ni prostornu presiju. U zemlji sa depopulacijom i ogromnim brojem praznih stanova graditi stanove od 18 kvadratnih metara kao rješenje znači priznati da država nema snage ni volje zahvatiti u srž problema.
Postavlja se i pitanje ciljane skupine. Jesu li ti stanovi zamišljeni kao privremeni tranzicijski model za mlade do 30 godina? Ako jesu, što nakon toga? Selidba u veći stan po tržišnim uvjetima koji su danas mnogima nedostižni? Bez cjelovite strategije. počevši od porezne politike do modela javnog najma, ovaj projekt ostaje izolirana mjera bez dugoročnog učinka.
Socijalna politika mora podizati standard, a ne ga minimalizirati. Ako država normira 18 kvadrata kao „dovoljno“, tada spušta ljestvicu očekivanja i kvalitete života. Priuštivost ne smije biti sinonim za skučenost. Hrvatska treba aktivnu i hrabru stambenu politiku koja će aktivirati prazne stanove, urediti tržište najma i osigurati dostojan standard života. Mini stanovi od 18 kvadrata nisu razvojna strategija, još manje iskrena briga za mlade obitelji.
Oni su priznanje Vlade da nemaju ni viziju ni rješenja, to je zapravo još jedna vladina kapitulacije pred stvarnim problemom.
U Zagrebu, 27.02.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
