Iako je Trg bana Jelačića odjekivao porukama protiv pohlepe i niskog standarda, rascjepkanost umirovljeničke scene i upitan legitimitet organizatora otvaraju pitanje, je li ovaj prosvjed doista poluga promjene ili tek pomno planirana scenografija?
Pod krilaticom „Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine“, tisuće (još uvijek nedovoljno) prosvjednika okupilo se jučer na središnjem zagrebačkom trgu kako bi Vladi poslali „oštru“ poruku zbog galopirajuće inflacije i srozavanja životnog standarda. Među suorganizatorima, glasan je bio Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH), čija je predsjednica Višnja Stanišić upozorila da je čak 750.000 umirovljenika na rubu preživljavanja.
„Dosta je pohlepe! Mirovine moraju pratiti rast troškova života“, poručila je Stanišić, dok je podršku okupljenima pružila i Tea Jarc, tajnica Europske konfederacije sindikata, naglasivši kako hrvatski radnici i umirovljenici u svojoj borbi nisu sami.
I dok su izneseni zahtjevi za povećanjem primanja „melem za uši“ ugroženih građana, postavlja se pitanje njihove realne ostvarivosti. S druge strane, samo povećanje iznosa, bez korjenite reforme katastrofalno koncipiranog mirovinskog sustava, zapravo ne rješava ništa. Nelogični obračuni, nelogični uvjeti stjecanja prava na mirovinu, pogrešno usklađivanje i nepravedno određivanje obiteljskih mirovina…, duboki su strukturni problemi koje nijedna jednokratna povišica ne može ispraviti.
Očekivano, iz Ministarstva znanosti i obrazovanja stigla je poznata mantra: vlast nikad nije bila bolja, plaće i mirovine nikad veće, a izlazak na ulice posve je nepotreban.
Iako se prosvjed interpretira kao početak „trenutka istine“ koji će kulminirati u izbornoj godini, dublja analiza otkriva ozbiljne pukotine u organizaciji. Naime, SUH, unatoč imenu koje sugerira borbenost, pravno nije sindikat koji štiti zaposlenike, već udruga građana. Njegova reprezentativnost ograničena je isključivo na članstvo koje plaća članarinu, što otvara pitanje, tko zapravo ima mandat govoriti u ime 1,2 milijuna umirovljenika? Koliko svrhe imaju prosvjedi iz kojih ne stoji politička moć, utjecaja na izborne rezultate?
Izostanak prethodnog usuglašavanja zahtjeva s umirovljeničkim strankama i drugim udrugama jasno ukazuje na rascjepkanost scene. Bez jedinstvenog fronta, prosvjed ostaje samo medijski pritisak, a ne stvarna politička prijetnja.
Postavlja se i pitanje kome ovakav, „fragmentiran“ prosvjed zapravo koristi. Dok za SUH on služi kao potvrda opravdanosti postojanja, postoji opravdana bojazan da ovakve akcije, lišene šire političke podrške, zapravo idu na ruku Vladi. One kanaliziraju socijalno nezadovoljstvo u smjeru koji ne uzrokuje opipljivu političku štetu, pretvarajući gnjev naroda u „moralni alarm“ koji vladajući lako ignoriraju.
Zaključno, prosvjed je uspio zadržati temu umirovljenika u fokusu javnosti, ali je istovremeno poslao poruku o nužnosti jedinstva. Bez čvrste poluge u centru odlučivanja i zajedničkog nastupa svih relevantnih aktera, prosvjedi će ostati samo simbolični krik na trgu, dok će umirovljenici i dalje čekati mrvice s Vladina stola.
Branko Knežević
Leave a Comment