Ručak u restoranu “Mala Riba” otkrio je više nego što je smio.
Kod mene dolazi moj jaran. Kaže: Rezervirao sam stol, dolazim po tebe, idemo u restoran “Malu Ribu”. Bit će još ljudi. Ulazimo – gužva, žamor, puna sala. Sjedamo, dolazi konobarica, pa još jedan prijatelj. Atmosfera dobra, opuštena. Jaran gladan kao vuk. Nakon petnaestak minuta dolaze još dvojica. Među njima i Anthony Longy – čovjek iz užeg kruga Princa V.. U tom trenutku ručak se počinje mijenjati. Ono što je počelo kao druženje, pretvara se u razgovor koji više nije ugodan. U jednom trenutku Longy puca.
“Meni je dosta svega”, kaže. “Ovo stanje u HEPilandu nema smisla. Ne mogu više raditi u ovakvim uvjetima. Odlazim.”
Nije to bila usputna rečenica. U glasu se osjećala nervoza, frustracija…. Tu počinje prava rasprava. Dobro, kažem mirno, “ako ti je stvarno dosta – onda to napravi kako treba. Bio si u krugu, imao si mandat, imao si priliku. Ako odlaziš – napiši to jasno. Zahvali se i idi.”
Gleda me.
“Ili ostani i bori se. Ali nemoj između.”
Odmahne glavom. “Ne razumiješ ti.”
“Razumijem dovoljno”, odgovaram. “Bio si u Americi, vidio si kako sustavi funkcioniraju. Imaš gdje otići. Imaš privatnu firmu. Za tebe se ne bojim. Ali ovako – napola – to nema smisla.”
Napetost raste. Više se ne sluša, samo se odgovara. U tom trenutku Crni Labud posegne za telefonom. “Zvat ću Crnog Marka.” Telefon zvoni. Nitko se ne javlja. Desetak minuta kasnije – meni zvoni mobitel. Crni Marko.
“Situacija u upravi HEPilanda nije dobra”, kažem mu. “Ljudi su nezadovoljni. Ovo trebaš čuti. Trebamo se naći.”
Kratko odgovara: “Može za vikend.”
Već tada je bilo jasno – od toga neće biti ništa. Spuštam telefon. “Čuli ste.” Htio sam da shvate – stvar je dignuta iznad stola. “Ja sam svoje rekao.” Za mene je tu razgovor završio. Društvo se počinje razilaziti. Atmosfera se raspada. Ono što je počelo kao ručak završava kao nedorečen sastanak.
Tada Longy dobiva poziv. Kratko sluša, ustaje i kaže: “Tony Shushner, evo me za 15 minuta.”
Nema više rasprave. Nema nastavka. Odlazi. Sve se raspada u nekoliko minuta. Ostajemo za stolom. Pogledi se razmjenjuju bez riječi. Jasno je – dio razgovora već je otišao dalje. Tamo gdje se odluke donose bez stola i bez svjedoka.
I onda – apsurd. Jaran jede. Kao da se ništa nije dogodilo. Razgovor se vraća na sitnice. Tko je gdje, tko je s kim. Svatko vuče na svoju stranu.
A ključno pitanje ostaje visjeti u zraku: Što ga zapravo muči? Odgovora nema. Samo opće nezadovoljstvo. Bez detalja. Bez priznanja. Bez odgovornosti.
Kasnije me zove prijatelj: “Čujem da je bilo žestoko.” “Bilo je”, kažem. “Rekli smo što smo imali.”
I tu sve staje. Priče kreću kružiti. Svaka verzija ima svoj dodatak. Svoj interes. Svoj strah. Odgovori ostaju kratki: “Ne bih o tome.”
I tako ručak završava – ribom, čašama baškovoškog Rozea i pričom koja nije završena.
Crni Labud sve to promatra. Ne iz daljine. Ne kroz glasine. Nego iznutra. Jer ono što se tog dana dogodilo nije bila rasprava. Bio je to lom. Prvi stvarni. Onaj koji se ne vidi u zapisnicima, ali se osjeti u tonu, u pogledu, u rečenici koja pobjegne.
Znak da krug više nije zatvoren. Da nezadovoljstvo više ne ostaje iza vrata. Da riječi izlaze – nespretno, nervozno, ali stvarno. I da prvi odlaze oni koji su bili najbliže vrhu. Pitanje više nije tko je što rekao za stolom. Pitanje je: tko je sljedeći?
Jer u HEPilandu ništa ne puca odjednom. Prvo pukne tišina. Zatim lojalnost. A tek na kraju – sustav.
Crni Labud je to već vidio. I zato ostaje. Jer ovo nije kraj jednog ručka.
Ovo je početak kraja još jednog kruga.
Leave a Comment