By Uskrs je i lijepo je kada ujutro u dnevnom tisku “uskrsne” poneka lijepa vijest, u moru vijesti koje nas okružuju i koje nas čine nezadovoljnima i ne baš sretnima.
Samo kratko uvodno.
Prelazak s dogovorne ekonomije bivšeg totalitarističkog socijalističkog režima bivše Jugoslavije na tržišnu ekonomiju u Hrvatskoj olako je shvaćen pa je, uz podršku izbjegnute lustracije, prerastao u ono što smo, kao branitelji u Domovinskom ratu, mislili da je nemoguće. To nemoguće, u smislu korupcije, nepotizma, otklona od znanosti i znanja, razvoja one komunističke političke vodilje „tko ne misli kao mi, nepoželjan je“, kao i sustava koji nije sustav nego putovanje nacionalne ekonomije po modelu pokušaja i pogrešaka, i još mnogo toga, ostvarilo se. U društvenom smislu, ova Hrvatska kao da se ne može odrediti pa nas Thompson malo prodrma s „ako ne znaš što je bilo“, a onda iz rupa izmile komunistički fašisti zaodjenuti antifašizmom. A u svemu tome tek se poneko javi i vikne „gledajte ljudi, car je gol“, kao u onoj dječjoj priči Carevo novo ruho.
I evo nas danas, u 2026., u vremenu Uskrsa, pa se pitam ima li koja lijepa uskrsna vijest u ovoj mojoj i našoj Hrvatskoj, ovoj državi za koju smo išli u Domovinski rat spremni dati život za našu Hrvatsku i njezinu svijetlu budućnost. Da, nismo bili utopisti kada nas je nosila ta misao, jer činjenica je, i danas, da je Hrvatska prebogata brojnim resursima na kojima se može i treba razviti izuzetno uspješna nacionalna ekonomija, prije svega nacionalno poduzetništvo. Ali ono se nije razvilo. Nacionalno je poduzetništvo ostalo nedovoljno razvijeno, a kako svake godine izvještava prestižno istraživanje „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom“, izgleda kao da su se pokazatelji razvijenosti hrvatskog poduzetništva usidrili i ne mijenjaju se godinama. Svakako, vidljivo je da se Hrvatska razvija, ali očito je da dinamika razvoja Hrvatske, u usporedbi s drugim državama članicama Europske unije, nije toliko jaka da bi brod hrvatskog poduzetništva digao sidro i zaplovio nekim boljim vodama.
I sad, eto, Uskrs je tu pa se pitam, listam po tisku i komunikacijskim mrežama te vidim da nam je ovaj Uskrs ipak donio jednu lijepu vijest. Koju?
Najprije na jednoj mreži, a onda danas, 3. travnja, u Slobodnoj Dalmaciji izašao je članak pod naslovom: Policijsko udruženje uručilo prestižno priznanje rogozničkom poduzetniku: „On je iskreni dobročinitelj…“ Radi se o Frani Pašaliću (neki ga zovu Franjo), vlasniku dviju marina Frapa, velike marine Frapa u Rogoznici i manje marine u Dubrovniku. Ovaj dio iz naslova „On je iskreni dobročinitelj“ nije puka fraza niti neko tipično naše „uvlačenje“, nego je sušta istina.
Čudna je bila odluka Frane da baš u tada posve posrnuloj i napuštenoj Rogoznici počne s izgradnjom marine. U ono doba, na početku Domovinskog rata, sa cijelom svojom ušteđevinom i nešto kredita, Frane je krenuo u avanturu marine Frapa Rogoznica. Ostavimo sada povijest Marine Frapa u Rogoznici i života Frane, koji se sa svojih četrdesetak godina odlučio za povratak iz stabilne Njemačke u totalno nestabilnu novu Hrvatsku. Njegovo domoljublje bilo je jače od pameti pa Frane katkada, promatrajući kalvariju svog poduzetničkog puta od 1991. do danas, onako predvečer, na kraju radnog dana, uz čašu crnog vina zna promrmljati: „Eh, da sam ovu energiju koju sam utkao u ovu marinu u Hrvatskoj uložio u Njemačkoj, bio bih multimilijarder, a ne milijuner.“ Ali onda, kada dođe novo jutro, Frane je opet u svom ritmu i borbi s hrvatskom administracijom i zakonima za koje se često pita, a pitam se i ja, za koga su pisani?
Ali pustimo sve to. Frane i dvije marine Frapa su tu, a Frane, unatoč godinama, razvija nove projekte i ulazi u nove sukobe s državnom administracijom i zakonima koji se, kao na ringišpilu, vrte i tumače kako kome treba. Brojne su pohvale i priznanja za Franin rad, a kada ih gledaš na vitrinama na recepciji marine, moraš ostati zadivljen. Evo, sada je i Međunarodno policijsko udruženje IPA Hrvatska Frani uručilo priznanje u znak iskrene zahvalnosti za izniman doprinos donacijama za potrebe opremanja IPA-e.
Uskrs nas uči da shvatimo kako se dobra djela koja činimo drugima vraćaju nama. Pritom mudra izreka kaže: „Nemoj biti veliki čovjek, nego budi dobar čovjek pa ćeš biti veliki“, a Frane je to shvatio, tako živi, pa nitko potrebit nije iz Frape izašao bez Franine pomoći i dobročinstva. Broj dobročinstava koja ne vise na Franinoj vitrini priznanja nema broja, a ima ih bezbroj, ali takvi ljudi, od znanstvenika pa do potrebitih iz najnižeg socijalnog sloja, nisu u mogućnosti izdati priznanje koje bi visjelo zajedno s ostalima u vitrini na recepciji marine. Dobrota onoga tko ju je dao, kao i dobrota onoga tko ju je primio, ostaje u nama za vječnost.
Dakle, eto nas s lijepom viješću za ovaj Uskrs 2026., viješću koja nas barem malo umiruje, održava nam nadu, a koja dolazi kao melem na ranu hrvatske stvarnosti. Ali i ovaj će Uskrs proći, a Frani ostaju borbe u kojima je sam naspram naših lelujavih hrvatskih zakona i brojnih interesa koji se lome na njemu. Primjerice, prije deset godina pokrenuo je projekt elitnog Resort-naselja u Rogoznici, vrijednog 200 milijuna eura, ali koji do danas nije dobio građevinsku dozvolu. Projekt je davno ušao kao strateški projekt Vlade Hrvatske, ali njegova vrijednost danas je već oko 400 milijuna eura pa se pitam na čiji teret ide tih izgubljenih 200 milijuna eura. Sasvim je jasno da svi tereti, pa i tih 200 milijuna eura, idu na teret Frane.
Stoga se pitam dokle će se ova državna administracija ovako ponašati prema Frani, odnosno do kada će sve nas svjesno kažnjavati kada pokrećemo neki projekt u domaćem vlasništvu. Dokle ćemo sami sebi sapletati noge? Dokle ćemo sami sebi činiti štetu umjesto koristi? Dokle ćemo sami sebe omalovažavati, jer sasvim je jasno, kada bi isti projekt pokrenuo strani kapital, i to veliki strani kapital, ne samo da bi vrlo brzo dobio građevinsku dozvolu nego bi sve već odavno bilo završeno. Stoga se ne mogu otarasiti pitanja: ZAŠTO TO SEBI RADIMO?
Ali Uskrs je tu pa ću, onako optimistično, reći: „Bit će bolje“… nadam se.
Sretan vam Uskrs svima i ostajmo u nadi da će biti bolje… ne gubimo nadu.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Split, 3. travnja 2026.
