By Gotovo da nema dana u medijskom prostoru bez otvaranja neke nove ili aktualizacije stare teme vezane uz mirovinski sustav. U pravilu, svaka takva rasprava završava na ključnom pitanju, visini mirovine.
Na društvenim mrežama može se pročitati svašta, od prijedloga da bi svi trebali imati jednake mirovine, preko stavova da minimalna mirovina za 15 godina staža treba biti gotovo izjednačena sa onom za 30 godina, pa sve do ideja da se usklađivanje mirovina provodi istim nominalnim iznosima umjesto u postocima. Tu su i prijedlozi o različitim stopama usklađenja, pri čemu bi oni s manjim mirovinama dobivali veće postotke i obrnuto. Nije teško primijetiti da većina tih stavova polazi od osobnog interesa, što je donekle razumljivo, ali dugoročno štetno za ozbiljnu i argumentiranu raspravu.
Ono što dodatno zabrinjava je činjenica da i pojedini predstavnici umirovljenika u javnim istupima sve češće iznose prijedloge koji nemaju čvrsto uporište u relevantnim argumentima. Razlozi za to mogu biti različiti, od pokušaja podilaženja pojedinim skupinama umirovljenika, preko osobnih interesa, pa do djelovanja u korist ili po nalogu trećih, „zainteresiranih“ strana.
Ako želimo točno odgovoriti na pitanje iz naslova objave onda to bez dvojbe treba biti kako „radnička“ mirovina svake osobe ovisi o njegovom radnom stažu, odnosno duljini istog i plaći odnosno visini izdvajanja za mirovinski doprinos tijekom radnog staža. Svako drugo ili drugačije tumačenje odnosno pojašnjenje je u pravilu sa svrhom traženja opravdanja za manje mirovine od onoga kolike bi uvažavajući ključne faktore trebale biti. Jasno je naravno i kako funkcionira sustav međugeneracijske solidarnosti, ali upravo zato ne treba dopustiti da se minorizira bilo čiji rad i izdvajanje za mirovinski doprinos…
Dakle, za sadašnje umirovljenike (za mirovine po općim propisima, “radničke“) nije relevantan trenutni odnos zaposlenih sa brojem umirovljenika, kao što nije ni tvrdnja kako veće plaće sadašnjih zaposlenika uz veće uplate doprinosa znače i veće mirovine. Prihvatiti navedene značilo bi prihvatiti narativ Vlade koja u jednom trenutku tvrdi kako su za izračun mirovine svakog umirovljenika presudni staž i visina uplate doprinosa, što potvrđuje sam načinu izračuna, da bi kao opravdanje da navedeno ne uradi sukladno stažu i uplatama, već u slijedećem koraku nudila opravdanja o povezanosti mirovina sa plaćama zaposlenika ili pak omjera između zaposlenika i umirovljenika.
Upravo zato je važno da i organizatori prosvjeda 18. travnja imaju na umu sve činjenice kako svojim izjavama ne bi davali dodatni alibi za nastavak obezvrjeđivanja mirovina. Veće plaće zaposlenika uz veća izdvajanja za doprinose ključni su za mirovine onima koji danas rade, ali ne i za „radničke“ mirovine onih koji su svoj radni vijek već završili. Usklađivanje mirovina sa rastom plaća kao posljedica inflacije, nije i realno povećanje mirovina, a nije ni zadržavanje istog odnosa radi usklađenja koja se ne rade sa 100% rastom plaća.
Dakle, možemo kazati da ne ovisimo jedni o drugima, odnosno u smislu kojim se često pokušava prikazati umirovljenike kao parazite na teret sadašnjih zaposlenika, već se, poradi činjenice da borba za umirovljenička prava počinje borbom za radnička prava, trebamo međusobno podržavati, uključujući i 18. travnja zbog u konačnici zajedničkog interesa koji nadilazi pojedinačne.
U Zagrebu, 25. 03. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
