By Danas bi trebali slaviti Prvi maj, praznik, koji simbolizira borbu za radnička prava. Ništa od slavlja, zbog poznatih okolnosti, no slavlja koja smo viđali posljednjih godina nisu ni upriličena kao podrška radnicima, već promocija za pojedine političare. Kupovala se naklonost, tanjurom graha u Maksimiru, grah koji su skupo platili građani.
Niti Sindikati se nisu proslavili u svom poslu, briga za radnike, najbolje se vidi, po položaju umirovljenika, koji su bili radnici. Posljednji štrajk prosvjetara, kada su Sindikati pristali da se dio plaće smatra dodatkom, koji ne ide u obračun za mirovinu, potencijalno je stvorio novu vojsku, siromašnih umirovljenika. Mnogo je kompromisa učinjeno, olako, kako bi čelnici Sindikata ostali na istim položajima. Svojim primanjima, davno su odskočili, od radnika, niti dijele probleme niti prava, a bome ni način života, radničke klase,
za koju se navodno bore.
Svojim stilom života, podsjećaju, na Generale rata, koji bojišta nisu vidjeli.
Radnici nikad u gorem položaju. Recesija prijeti, gora recesija od one, koju je uzrokovao rat, kada su bombe padale po našim gradovima, kada su tisuće izbjeglica tražile smještaj. Tada je većina, naših muškaraca, branilo domovinu puškom, no tada smo imali nadu, tada smo imali proizvodnju, kojoj smo se nadali vratiti, čim rat bude gotov. Naši su dečki u pauzi ratovanja, orali njive, sadili žito, svi su se nadali, poslije rata, biti će bolje.
Rat je prošao, malo pomalo, nestale su tvornice sve više je napuštenih njiva, sve više službenika, sve manje radnika. Gazde poljoprivrednih imanja, postaju sluge u turizmu, više je konobara nego radnika u industriji. Naše vrijedne švelje, tekstilne radnice, na koje smo bili ponosni, razmiljele se Europom, kao njegovateljice, starih i nemoćnih.
Ugasio se vječni plamen OKI – a plamen koji se vidio iz svih dijelova grada, po kojem se većina građana orijentirala, za oblačnih dana.
Žitnjak je postao mjesto, praznih tvorničkih hala, a ne srce industrije, kako Zagreba tako i Hrvatske.
Beskrajni sudski procesi, koji trebaju rasvijetliti, tko je za što, primio, a tko dao mito, traju i traju, a radnika je sve manje, nečeg što je naše, sve manje.
Od rata do sada, 30 puta se mijenjao zakon o otkupu poljoprivrednog zemljišta, 30 puta se zakon prilagođavao, da bude bolji za nekoga. Najprije to bio Todorić, sada su to nepoznati novi gospodari, umjesto da je zemljište ostalo u vlasništvu, onih koji su ga oduvijek posjedovali, a da je njima država, osigurala mehanizaciju za obradu, Njima, koji su cijenili i voljeli zemlju, koji znali da kruh od zemlje, ide samo preko žuljevitih ruku, da nema naglog bogaćenja, na plodovima zemlje.
Sada, kad smo suočeni s najvećom krizom, sad su nam puna usta poljoprivrede, sada kada su traktori odavno zahrđali, na skladištima lizing kuća, a vrijedni poljoprivrednici, na gradilištima u Europi.
Teško da će biti povratka na staro, teško da će oni isti, koji su se svojski trudili ugasiti svaku proizvodnju, sada znati, ponovo postaviti na noge. Stvoriti nova radna mjesta, od konobara, spremačica po hotelima, stvoriti poljoprivrednike, teško da će naći posla, za naše švelje, jer svijet je otišao dalje, dok smo mi stajali na mjestu, zemlja se okretala i dalje oko sunca.
Pravi gospodari u svojim su zemljama živjeli život i dali, da i drugi žive. Umirovljenici u zemljama u okruženju, imaju status čovjeka i nakon umirovljenja. Nakon ove svjetske krize, oni će nastaviti tamo gdje su stali, a mi, gdje smo mi to stali? Čemu da se mi vratimo, kada smo svoje sudbine, podredili čekanju da će netko doći i ostaviti nam novce, Da će turisti iz Južne Koreje spasiti naš proračun, da će novi gazda naših plodnih polja brinuti o tome, da imamo dovoljno hrane koju možemo i kupiti.
U jednom kratkom vremenu, postali smo svjesni svih zabluda, svih loših odluka, donesenih do sada, krivudavog puta, bez pravog smjera i cilja.
Sindikati nas pozivaju, da se pridružimo virtualnom prosvjedu, da ih podržimo, a mi se pitamo u čemu i za koga? Za nove kompromise, za novo siromaštvo, za nove radnike bez plaća, za nove buduće umirovljenike, beskućnike?
Koji se sindikalni čelnik, solidarizirao s radnicima uzeo minimalac, od toga živio u ovo teško vrijeme, mjesec ili dva. Koji je rekao, nije u redu, da primam toliku plaću, dok drugi gladuju?
Hvala im na pozivu ili moderno komunicirano,hvala vam na tom pitanju, “Prvi Maj” odavno nije zajednički praznik radnika i Sindikata. Odavno više ne jedemo grah iz istog lonca, vi ste na bogatoj trpezi, na naš račun.
Dragi radnici i umirovljenici Sretan vam” Prvi Maj” neka to bude početak, novog vremena, kada nas više nikada, nitko, neće pokušati kupiti porcijom graha,spoznajmo svoju pravu vrijednost, pokažimo na izborima da nismo jeftina roba, već ljudi.
Dragica Trumbetaš
