By Dva komunistička logora – Goli otok i Stara Gradiška – iz godine u godinu sve više propadaju. Unutar tih zidina zgrade, odnosno objekti, ruše se same od sebe. A jedno i drugo mjesto trebalo se i moralo sačuvati – za povijest.
Nu, to namjerno propadanje namjerno je smišljeno. Naime, među političarima i politikantima ima i te kako njihove rodbine (svaka čast iznimkama) čiji su najbliži bili vezani uz ova mučilišta, pa da se dalje ne istražuje – neka sve propadne.
Još malo, pa na mjestima ovih komunističkih kaznionica neće ostati gotovo ništa, samo zemlja, pa će na ovim površinama netko izgraditi neki novi trgovački centar, kako to već ide.
A Goli otok, gdje i danas, gotovo sa strahom, dolaze manje skupine turista, osnovan je 9. srpnja 1949., a za to su pored maršala Tita najviše zaslužni šef Udbe za Hrvatsku Stevo Krajačić i Edvard Kardelj.
Međutim, o Golom otoku još se uvijek, nažalost, govori sa „šaptom“. Zašto? Očito je da je Titova strahovlada, prema svemu sudeći, još dobrim dijelom prisutna među Hrvatima. Neki čak misle (da se malo našalimo) da će se kumrovečki bravar dići iz groba, a onda – jao si ga nama. Prošlo je vrijeme (ili se to samo tako čini) kad se nevine Hrvate tjeralo na robiju samo za to što nisu voljeli Tita, pionirsku kapu, krvavu crvenu zvijezdu, što nisu zaboravili Staljina, što su svoje tekstove i članke počinjali sa slovom „u“ ili su, poput Zlatka Tomičića, samo pisali pjesme o Hrvatima i Hrvatskoj!
Na Golom otoku bio je muški, a na Svetom Grguru ženski logor.
O tome se mnogo zna, i ne zna se –ništa.
Na ovom mjestu zatvarani su svi, od tzv. narodnih heroja, ministra, sveučilišnih profesora, komunista, akademika, uglednih građana, pa do malih, običnih ljudi.
Ovo mučilište radilo je „punim kapacitetom“ sve do 1956., a nakon toga, gotovo do stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države (1988.), pretvoreno je u „obični“ zatvor.
Kako to da još nitko nije odgovarao za najstrašnija mučenja, pretežno nevinih ljudi, na ovom strašnom mjestu, na kojem se bez suda i suđenja dolazilo, ali i – ubijalo?
Oni koji su bili glavni zapovjednici i stražari, a poglavito nalogodavci, uglavnom još uvijek (mirno) žive. Goli otok je za njih (daleka) prošlost. I tamo se, kako bi rekao maršal Tito, sve radilo po – zakonu! Takvo je bilo vrijeme, da brat brata strpa na otok!
Ti najviši jugoslavenski komunistički monstrumi, od kojih su neki, na žalost, i danas prisutni u političkom životu Hrvatske, držali su se Staljinovih riječi: „Ne treba dopustiti da netko dugo sjedi kraj tebe jer će poželjeti tvoj stolac.“ Slušajući takve savjete Tito ih je sa svojim suradnicima dosljedno primjenjivao, tim prije što je bio školovani KGB-ovac!
Neki koji su prošli Goli otok, poput Želimira Kužatka, koji je o toj temi napisao i knjigu, rekao je da je istina da su tamo bili bivši komunisti, a posebno OZNA-ši. Međutim, unatoč svega što su prošli, većina takvih je i dalje bila to što je bila – Udbaši ili kako se sve nisu zvali. Služeći kaznu na Golom otoku stražari i zapovjednici ni tamo nisu bili ljudi, a danas se predstavljaju kao hrvatski domoljubi. Možete samo zamisliti kako su se u to vrijeme komunisti odnosili prema svojima, a kako tek prema onima koji to nisu bili! Nu, tko su OZNA-ši, Udbaši i slični, još je uvijek nepoznato, čak i njihovim obiteljima. Koliko ima njihove djece danas u politici, a da možebitno ne znaju da su im očevi bili to što su bili!
(Sva sreća da Ivo Josipović zna što mu je bio otac!)
Kužatka je kazao da ovi (preostali) ibeovci ili staljinisti, kako su ih zvali, i danas u borbi za vlast izigravaju velike žrtve radi svog domoljublja i ljubavi prema Hrvatima i Hrvatskoj, pa se neprestano zalažu za uklanjanje i zaborav svih onih koji itekako dobro znaju tko su bili i što su ostali.
Jedno su tamo bili politički zatvorenici, borci komunističke revolucije i žrtve svoje partije, koja se prema njima tako ponašala, a drugo stvarne žrtve komunizma. Naime, ne treba zaboraviti ni činjenicu da su bivši partizani i komunisti i na tom mjestu vrlo brzo postali poslušni (svaka čast iznimkama) te da su mnogi od njih nakon odslužene kazne primili i posebna priznanja i nagrade za zlostavljanje zatvorenika, većinom svojih bivših suboraca, prijatelja i suradnika.
Goli otok je u stvari bio jugoslavenski Alcatraz ili Hrvatski Gulag!
Kako to da „nikome“ nije zanimljivo preispitati njegovu mračnu prošlost, kako to da se ovo surovo mjesto sve više pretvara u „otok duhova“, tim prije kad se zna da su tamo mučeni i ubijani i nevini Hrvati, pa čak i žene, djeca i starci?
Tito je primjerice godinama tvrdio da „ništa ne zna o Golom otoku“, a njegove slike i parole ala „Živio drug i maršal Tito“ nalazile su se u svakom kutku ovog mučilišta, o kojem ni danas, kako se čini, ništa ne znaju ni tzv. antifašisti, koji su se borili, i srećom izgubili, da Trg maršala Tita i dalje bude sramna slika Grada Zagreba!
Parole, „Dobro nam došao druže Tito“ bile su isticane čak i na zgradama – klaonica, toliko su ga voljeli.
Osim toga, treba reći da se u „Hrvatskoj enciklopediji“ Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleže“ o ovom otoku, kao robijašnici, piše na svega (čujte sad ovo!) pet i pol redaka!
To je izniman napredak, jer u vrijeme kad je na čelu ove institucije bio Krleža o ovoj se temi nije uopće pisalo!
Kao i Goli otok, tako se marginalizira i prešućuje Stara Gradiška.
O ovim strašim komunističkim logorima tu i tamo je snimljen i neki dokumentarni film, ali dalje se nije išlo, dok bi Amerikanci i o tome već snimili i desetak igranih filmova, pa i prikazali neku kazališnu predstavu.
Pored toga, misterij oko ovih mučilišta je i činjenica da „nitko“ ne zna gdje su groblja na kojima su komunistički zlotvori pokapali one koji su umrli ili koje su ubili za vrijeme izdržavanja kazni? Istina, groblja postoje, kao u Staroj Gradiški, ali ih je prekrila šaš i trava!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskograta91. (UHBDR91.)
