By Hrvatska danas ima više od 300 tisuća umirovljenika koji primaju najnižu mirovinu, u prosjeku oko 400 eura mjesečno. To je gotovo 30 posto svih umirovljenika, kako upozorava portal mirovina.hr. Ta brojka nije slučajna niti privremena anomalija, već izravna posljedica dugogodišnje tolerancije sive ekonomije, pogrešnih javnih politika i svjesnog zatvaranja očiju pred nepravednim sustavom rada i plaća.
Praksa prijavljivanja zaposlenika na minimalnu plaću uz dogovorenu isplatu dijela zarade „na ruke“, masovno prisutna još od 90-ih godina, ostavila je dubok i dugotrajan trag. Pod krilaticom „bolje da dam tebi nego državi“, i poslodavci i zaposlenici sudjelovali su u modelu koji je kratkoročno donosio veću neto isplatu, ali je dugoročno proizveo socijalnu katastrofu u starosti. Uz to, ne smije se zanemariti ni velik broj radnika koji su cijeli radni vijek doista primali minimalnu plaću, bez ikakvih „isplata ispod stola“ i bez mogućnosti štednje.
Posebnu odgovornost snose i brojni obrtnici i poduzetnici koji su sami sebe prijavljivali na minimalac, dok su realnu dobit ulagali u nekretnine ili štednju. Njima najniža mirovina danas ne predstavlja egzistencijalni problem jer imaju dodatne izvore prihoda. No ogromna većina umirovljenika sa najnižom mirovinom nema ništa osim tih 400 eura, i upravo oni plaćaju najvišu cijenu sustavne nepravde.
Problem, međutim, ne staje na individualnim izborima. Država snosi ključnu odgovornost jer desetljećima odbija provesti temeljitu reformu tržišta rada. Umjesto minimalne plaće kao univerzalne kategorije, nikada nije uvedena minimalna cijena sata rada po djelatnostima i zanimanjima. Time je omogućeno da se na minimalac prijavljuju i NKV radnici, i oni sa VSS, što je apsurd bez presedana i izravan udar na mirovinski sustav.
Situaciju dodatno pogoršava način izračuna i usklađivanja najnižih mirovina. Aktualna vrijednost mirovine (AVM), koja danas iznosi 15,32 eura po godini staža za najniže mirovine, od samog je početka pogrešno postavljena, a potom i godinama podcjenjivana kroz modele usklađivanja 70:30, a zatim 85:15 u korist rasta cijena, a ne plaća. Posljedica je jasna, samo u posljednjih deset godina najniže su mirovine realno umanjene za oko 25 posto.
Da se primjenjivao faktor usklađivanja 100 posto, AVM bi danas iznosio između 22 i 25 eura. To znači da bi umirovljenik s punih 40 godina staža, umjesto sadašnjih oko 612 eura, imao mirovinu u rasponu od 880 do čak 1.000 eura. Razlika između dostojanstvenog života i siromaštva stoga nije ekonomska nužnost, nego politička odluka, odnosno izostanak iste.
Treba jasno reći, dio odgovornosti snose i oni koji su svjesno prihvatili rad „na minimalcu uz kuvertu“. No jednako je jasno da država nikada nije ozbiljno pokušala takvu praksu iskorijeniti, niti je osigurala pravedan i održiv mirovinski model. Danas, kada račun dolazi na naplatu, najniža mirovina postaje simbol kolektivnog neuspjeha, i vlasti i sustava.
Broj umirovljenika s najnižom mirovinom će još rasti ili će još dugo ostati izrazito visok, sve dok u mirovinu ne počnu odlaziti generacije koje su veći dio radnog vijeka provele u uređenijim uvjetima. No čekanje nije rješenje. Bez političke volje za promjenu formule usklađivanja, redefiniranje minimalne plaće i stvarnu zaštitu rada, siromaštvo u starosti ostat će pravilo, a ne iznimka.
Prva ozbiljna prilika za promjenu bit će parlamentarni izbori 2028. godine. Do tada, svaka rasprava o „rastom mirovina“ bez suočavanja s ovim činjenicama ostaje tek prazna retorika. Najniža mirovina nije sudbina, ona je rezultat političkih odluka, a političke odluke mogu se i promijeniti.
U Zagrebu, 01.02.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
