By U državi u kojoj se domoljublje desetljećima mjeri uglavnom stranačkom iskaznicom, a mirovinski sustav krpa ovisno o predizbornim anketama, prijedlog stranke „Možemo“ o povećanju mirovina za branitelje koji su ostvarili puni radni staž, odjeknuo je gotovo subverzivno. Na prvi pogled, paradoks je očit, stranka koju desni politički spektar često optužuje za manjak nacionalnog sentimenta, sada predlaže ispravljanje nepravde prema onima koji su državu prvo branili oružjem, a potom gradili radom.
No, iza političkog pozicioniranja tog problema, krije se surova matematika i još surovija stvarnost hrvatskog mirovinskog sustava. Onog sustava koji je toliko smušen i netransparentan te dopušta da ljudi s gotovo više od 30 godina radnog staža uz sudjelovanje u ratu, primaju mirovine manje od državnog prosjeka.
Iz toga proizlazi da, isključimo li stvarne invalide, bivaju kažnjeni oni koji su pored sudjelovanja u ratu, „borbu“ za državu nastavili i u miru, radeći do mirovine.
Glavni kamen spoticanja stvara onih 27% dodatka koji se u svakojakim obračunima kod te skupine umirovljenika, naprosto gubi. Ili neadekvatno primjenjuje. Rezultat je poražavajući. Branitelj koji je nakon 1995. godine odložio pušku i vratio se u tvornicu ili ured, uplaćujući doprinose tri desetljeća, danas se gotovo u pravilu, nalazi u lošijoj poziciji od onih koji su u mirovinu otišli ranije, koristeći isključivo braniteljski status.
Odluke o mirovinskim pravima u Hrvatskoj, godinama su se donosile stihijski, otvarajući mogućnost promjena ovisno o potrebama vlasti u tom trenutku. Umjesto održive strategije, dobili smo sustav koji služi kao politički bankomat kupovine glasova trenutnoj vlasti. Svaka je vlada, ovisno o dnevno-političkim potrebama, „dopisivala“ i mijenjala uredbe, stvarajući nepreglednu šumu propisa u kojoj se dostojanstvo onih koji su se borili a kasnije i radili u sustavu potpuno izgubilo.
Prijedlog povećanja mirovine za ovu specifičnu skupinu zvuči kao pokušaj vraćanja duga onima koji su „dvostruko zadužili“ društvo. Ipak, podrška ovakvoj inicijativi u javnosti redovito zapinje na jednoj te istoj prepreci a to je registar branitelja.
Dok god sustav ne razlikuje „žito od kukolja“, svako linearno podizanje mirovina otvara staru ranu društva a to je status onih koji su do braniteljskih prava došli političkim prečacima ili kupovinom potvrda. Upravo su ti „ratnici“ stvarni uzrok animoziteta koji se u dijelu javnosti osjeća prema braniteljskim „povlasticama“. Narod bi, bez sumnje, aklamacijom pozdravio ispravljanje nepravde prema čovjeku koji je iz rova otišao u pogon i tamo dočekao mirovinu, jer to je u biti najčišći oblik domoljublja ali uvijek u zraku ostaje onaj „ali“.
Koliko god ideja bila opravdana, ona sobom nosi veliki rizik negodovanja u javnosti. Bez inzistiranja na javnoj objavi registra i jasnom razgraničenju stvarnih ratnika-radnika od onih „ratnika“ koji su sustav prevarili, svaka inicijativa, bila ona ideja ljevice ili desnice, ima velike šanse da postane, samo još jedan alat u rukama populizma.
Hrvatska si više ne može priuštiti „smušena“ rješenja. Branitelji koji su svoj životni vijek proveli radeći zaslužuju mirovinu koja nije socijalna pomoć, već odraz njihovog doprinosa. No, preduvjet za to je čist račun i reformirani mirovinski sustav. Tek kada se sustav očisti od onih koji su ga izigrali, moći ćemo govoriti o stvarnom dostojanstvu onih koji su državu i obranili i izgradili. Tek reformom, mirovina će postati rezultat rada a u slučaju branitelja, s adekvatnim ratnim dodatkom, proporcionalno sudjelovanju u tom ratu. Svaka drugačija inicijativa i promjene bez onih suštinskih, razvodnjavaju iskrenu namjeru i vode u neke druge nepravde.
Možemo li napokon dobiti pošten izračun za poštene ljude, ili će i ova inicijativa utonuti u mulj dnevne politike? Bez čistih računa, svaka pa i najplemenitija inicijativa, ostaje pod sjenom sumnje. Objava registra nije samo tehničko pitanje, već čin vraćanja dostojanstva onima koji su status zaslužili na ratištu, a mirovinu na radnom mjestu. Stvarni invalidi, koji su u iz ovog načina rješavanja problema, s pravom izuzeti, ostali bi u kategoriji u kojoj se primarno brine o njihovoj egzistenciji jer oni priliku za radni staž nisu ni dobili.
S ovakvim sustavom, registar bi postao tehnička provjera koeficijenta, a ne poligon za politička prepucavanja.
Branko Knežević
