By Borba za prava umirovljenika ne počinje u trenutku odlaska u mirovinu, ona započinje znatno ranije, kroz borbu za prava zaposlenika. To je činjenica na koju se godinama upozorava, ne samo od strane predstavnika BUZ-a, već i šire.
Nema dvojbe da veća plaća tijekom radnog vijeka u konačnici rezultira i većom osobnom mirovinom. Jasno je dakle da borba za dostojanstvenu mirovinu započinje borbom za veća, ali prije svega legalna primanja, ona koja uključuju uredno podmirene poreze i doprinose. Vlada HDZ-a je posljednjih godina značajno povećala neoporezive isplate zaposlenicima što se potonjima očito svidjelo budući nije bilo ozbiljnijih primjedbi, no začudo nekih ozbiljnijih primjedbi, a kamo li prosvjeda, nije bilo ni od strane radničkih sindikata.
Problem predstavlja i činjenica da radnički sindikati već dulje vrijeme fokus svojih pregovora gotovo isključivo usmjeravaju na visinu minimalne plaće zanemarujući upozorenja o štetnosti takvog modela. Ovakav pristup opravdano otvara pitanje zastupaju li sindikati uistinu interese radnika ili interese poslodavaca. Naime, univerzalno pravo na istu minimalnu plaću, neovisno o razini kvalifikacija, bilo da je riječ o NKV radniku ili zaposleniku s visokom stručnom spremom, nije niti može biti u interesu radnika. Sa druge pak strane, takav model savršeno odgovara poslodavcima jer omogućava prijavu, praktički svih zaposlenika, na minimalnu plaću. Posljedično, otvara se prostor za isplatu dijela primanja “ispod stola”, čime radnici dugoročno gube jer manji doprinosi im u budućnosti znače i manje mirovine.
Bez obzira na to ima li radnik realnu mogućnost izbora između pune prijave ili kombinacije minimalne plaće i neprijavljenog dijela, ključnu odgovornost snosi zakonodavac. Postojeći zakonski okvir ne samo da omogućava takvu praksu, već je u određenoj mjeri i potiče. Jedno od mogućih rješenja je da se umjesto jedinstvene minimalne plaće uvede minimalna cijena sata rada po djelatnostima i zanimanjima. Takav model značajno bi suzio prostor za isplate ispod stola, povećao bi transparentnost sustava, i u konačnici rezultirao većim prihodima proračuna kroz poreze i doprinose, što dugoročno znači i više mirovine za same radnike.
Ako su navedene činjenice poznate, a nesumnjivo jesu, postavlja se legitimno pitanje, zašto radnički sindikati ne usmjere svoje djelovanje prema zahtjevu za minimalnom cijenom sata rada i sustavnom povećanju plaća umjesto održavanja modela koji reproducira niska primanja i buduće siromaštvo umirovljenika? Zajednička borba radnika i umirovljenika za veće plaće i mirovine na razini slogana zvuči privlačno, ali bez konkretnih prijedloga i rješenja takve poruke ostaju na razini površne retorike, ili još gore, dobro osmišljene PR strategije.
U interesu radnika i umirovljenika zasigurno nije održavanje sustava koji dugoročno generira siromaštvo kroz niske plaće „danas“, i nedostatne mirovine „sutra“.
U Zagrebu, 29. 03. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
