By Mirovina je nešto što svi zaposlenici jednog dana očekuju nakon odrađenog radnog staža, no ono što je zanimljivo je veoma raznolik stav ludi po pitanju kada se osoba treba početi zanimati odnosno brinuti o tome kolika će mu uistinu jednog dana biti mirovina. Mnogi ljudi mirovinu dočekaju potpuno nepripremljeni tako da prije samog umirovljenja pojma nemaju koliku će mirovinu primati i da li će sa njom uopće moći živjeti na način kao što su živjeli do tog trenutka, a stresa koji mnogi dožive primajući svoju prvu mirovinu se ne uspiju osloboditi sve do kraja života.
Imajući u vidu da je prosječna mirovina danas pala na svega cca 37% prosječne plaće jasno je da velika većina novih umirovljenika doslovno preko noći iz zone relativno normalnog života ulaze u zonu preživljavanja sa mirovinama koje su daleko od njihovih dotadašnjih prihoda, i koje više naprosto nisu dostatne za život dostojan čovjeka. Ako su u državi mirovine tolike da više od polovine od ukupnog broja umirovljenika prima mirovinu koja je ispod granice siromaštva onda u toj državi nešto doista nije kako treba, i više je no jasan znak da se nešto mora poduzeti. Navedenom se konstatacijom vračamo na pitanje iz naslova, dakle kada se osoba treba početi zanimati za svoju mirovinu, a odgovor bi mogao biti veoma jednostavan.
Borba za prava i status umirovljenika u praktičnom smislu započinje borbom za prava zaposlenika što znači da promišljanja za umirovljeničke dane zapravo započinju sa danom zapošljavanja i borbom za prava zaposlenika. Ako su radnička prava polazište za sve što se događa nakon toga onda je jasno da bez borbe za prava i status zaposlenika ne može biti govora ni o borbi za prava i status umirovljenika. Ako se slažemo sa prethodno navedenim onda je jasno i zašto se posljednjih godina sve više mladih ljudi radno aktivnih uključuje u umirovljeničke stranke koje su u posljednje vrijeme postale najveći i najuporniji borci i za radnička i za umirovljenička prava.
Mladi ljudi danas uviđaju da je u Hrvatskoj, ne samo, sve više starijih osoba koje odlaskom u mirovinu postaju siromašni, sve češće i napušteni, stoga je navedena činjenica i sve jači motiv mlađima odnosno radno aktivnim ljudima da se još u srednjoj životnoj dobi i punoj radnoj snazi počinju ozbiljno baviti pitanjem što činiti odnosno kako živjeti nakon umirovljenja. Umirovljenje nije niti predstavlja kraj našeg života i životnih radosti već samo jedan novi, a zašto ne i još ljepši, početak. Današnji životni tempo, sve češće otuđenje i usamljenost ljudi, čak i od vlastite obitelji kao i produljeni životni vijek je samo dodatni razlog za sve češće planiranje vlastite budućnosti za vrijeme koje ih/nas čeka u „Trećoj životnoj dobi“, a dobro planiranje je uvijek dobro došlo, zar ne?
Poznato je svima kako se djeci često postavljaju pitanja poput onog: Što ćeš biti kada odrasteš?? … a djeca puna radosti, života i mašte navode svašta. Možda bi za sve odrasle u punoj radnoj snazi već u 30-im ili 40-ima bilo zgodno postaviti pitanje: Što ćeš biti i raditi kada odeš u mirovinu??
U Zagrebu,02.02.2021.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika
