By Brojni javno poznati slučajevi iz sudske prakse i medijskih izvještaja ukazuju na isti obrazac ponašanja. Nakon potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ugovorne obveze se postupno krše ili u potpunosti prestaju. Skrb se svodi na minimum, financijska sredstva se uskraćuju, a starija osoba iz subjekta ugovora postaje teret. Kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju situacija je osobito dramatična jer se imovina prenosi odmah, čime starija osoba ostaje bez ikakvog stvarnog jamstva.
Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju zamišljeni su kao instrument sigurnosti za starije osobe, jamstvo skrbi i dostojanstvene starosti u zamjenu za imovinu. U praksi se, posebno ugovori o dosmrtnom uzdržavanju, sve češće pretvaraju u sredstvo zlouporabe povjerenja, pravne neinformiranosti i životne ovisnosti starijih ljudi. Posljedice su teške, gubitak imovine, zanemarivanje, psihičko nasilje i potpuna socijalna nesigurnost.
Najčešći i najteži oblici zlouporabe događaju se unutar same obitelji. Djeca ili drugi bliski srodnici, nakon što dobiju nekretninu ili drugu imovinu, prestaju ispunjavati preuzete obveze. U javnosti su zabilježeni slučajevi izbacivanja starijih osoba iz vlastitih domova, uskraćivanja režija, hrane ili lijekova, pa i otvorenog psihičkog zlostavljanja. Poruka je uvijek ista: „Više nemaš ništa, sve si već dao.“ Sudski sporovi koji slijede traju godinama, a mnogi ih stariji potpisnici ne dočekaju.
Ni ugovori sklopljeni s trećim osobama ili domovima za starije nisu izuzetak. U praksi se „uzdržavanje“ često svodi na puko osiguravanje smještaja, bez stvarne brige, poštivanja ugovornih obveza ili dostojanstvenog odnosa. Kada starija osoba pokuša raskinuti ugovor, suočava se s gotovo nepremostivim preprekama, imovina je već otuđena, a dokazivanje povrede ugovora zahtijeva novac, snagu i vrijeme kojih stariji ljudi nemaju.
Posebno zabrinjava činjenica da većina prevarenih starijih osoba nikada ne prijavi zlostavljanje. Razlozi su sram, strah, osjećaj krivnje i bojazan od osude okoline. Umjesto zaštite, biraju šutnju. Umjesto pravne borbe, trpljenje. Nerijetko takve priče završavaju u prihvatilištima ili privremenim smještajima, na granici beskućništva.
Odgovornost snosi i država. Iako zakonski okvir postoji, stvarni nadzor nad izvršavanjem ugovora gotovo da ne postoji. Ne provodi se sustavna preventivna kontrola, nema obveznog savjetovanja prije potpisivanja ugovora, niti učinkovitih mehanizama brze zaštite u slučaju zlouporabe. Teret rizika prepušten je onima koji su već najranjiviji.
Zaključak je jasan, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju prečesto se pretvaraju u legalizirani oblik pljačke starijih osoba. Bez ozbiljne reforme, pojačanog nadzora i stvarne zaštite potpisnika, ti će ugovori ostati simbol nepravde, a ne solidarnosti. Društvo koje dopušta da se starost pretvori u zamku, odreklo se vlastite odgovornosti.
U Zagrebu, 24.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
