By Postoje trenuci kada se apsurd državnih politika više ne može relativizirati frazama o „humanosti“, „EU direktivama“ ili „složenim okolnostima“. Hrvatska je danas upravo u takvom trenutku. Jer činjenice su neumoljive, u Hrvatskoj se, prema načinu na koji država raspodjeljuje javni novac i definira pravo na dostojanstven život, više isplati biti ilegalni migrant, izbjeglica ili prognanik nego umirovljenik koji je desetljećima radio, uplaćivao doprinose i gradio ovu državu.
Zamislimo državu u kojoj određena skupina ljudi ima osiguran besplatan smještaj, hranu, grijanje, električnu energiju i zdravstvenu skrb, bez ikakvog prethodnog rada, doprinosa ili dokumentirane odgovornosti prema sustavu. Jedini „uvjet“ jest da ste migrant, izbjeglica ili prognanik. Istodobno, stotine tisuća hrvatskih umirovljenika, ljudi koji su stvarali BDP, punili proračun i održavali javne sustave, preživljavaju sa mirovinama koje ne pokrivaju ni osnovne životne potrebe. To više nije socijalna politika. To je svjesna institucionalna nepravda.
Hrvatskoj Vladi, očito, nije problem skrbiti o osobama koje nisu ni sudjelovale u izgradnji društva niti su u njega ikada uplaćivale doprinose. Nije problem zbrinjavati i one koje druge države Europske unije vraćaju tajnim letovima jer su u te zemlje ušli ilegalno, iz Hrvatske u koju su ušli također ilegalno, često bez ikakvih dokumenata. Za njih se novac uvijek pronađe. Za njihove smještaje, obroke i logistiku sustav funkcionira besprijekorno. Za hrvatske beskućnike, siromašne umirovljenike i starije osobe koje biraju između grijanja i hrane sustav ne funkcionira. Njih se prepušta samima sebi, pučkim kuhinjama i povremenim jednokratnim mjerama koje služe isključivo za politički PR.
Posebno porazna je potpuna nelogičnost državne politike koju sama Vlada ne pokušava ni objasniti. Prema važećim pravilima, da bi stranac dobio dozvolu za privremeni boravak u Hrvatskoj, mora dokazati da ima osigurana sredstva za život u visini od najmanje 60% prosječne plaće. Drugim riječima, Vlada vrlo precizno zna koliki je minimalni iznos potreban za dostojanstven život u Hrvatskoj. No ista ta Vlada nema nikakav problem sa činjenicom da gotovo 900 tisuća umirovljenika prima mirovine znatno ispod tog iznosa. Njima država poručuje da je „normalno“ živjeti s 400 ili 600 eura odnosno sa 40-ak% prosječne plaće, i to nakon 35 ili 40 godina rada. Prema Uredbi Vlade od 8. siječnja 2026., jasno je koliko život u Hrvatskoj košta. Prema mirovinskoj i socijalnoj politici život hrvatskih umirovljenika očito vrijedi manje.
To nije slučajnost. To je svjesna politička odluka. Odluka da se umirovljenike tretira kao trošak, a ne kao ljude. Odluka da se rad i doprinos društvu ne cijene. Odluka da se socijalna osjetljivost selektivno primjenjuje, ovisno o političkim interesima, a ne o pravednosti. Društvo koje sustavno poručuje da se više isplati ne raditi, ne doprinositi i ne graditi zajednicu nego pošteno odraditi cijeli radni vijek dugoročno ne može opstati. Takvo društvo razara vlastite temelje.
Hrvatska mora prestati kažnjavati vlastite umirovljenike. Minimalna mirovina mora biti vezana uz realne troškove života, a ne uz politički oportunizam. Dostojanstven život nije privilegij već pravo onih koji su ovu državu izgradili.
U Zagrebu, 11.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
