By Nakon četvrt stoljeća postojanja, drugi mirovinski stup u Hrvatskoj više se ne može braniti obećanjima, jedino mjerilo ostaju rezultati, a oni su, bez uljepšavanja, porazni. Analiza učinaka jasno pokazuje dubok raskorak između onoga što je građanima obećavano i onoga što su stvarno dobili. Javne financije nisu rasterećene, mirovine nisu značajno povećane, a sigurnost starosti nije ojačana. Jedini nedvojbeni dobitnik reforme je fondovska industrija.
Temeljni problem drugog stupa leži u njegovoj fiskalnoj konstrukciji. Uvođenjem obvezne kapitalizirane štednje dio doprinosa izvučen je iz prvog stupa, ali obveze isplate postojećih mirovina nisu nestale. Time je otvorena trajna proračunska rupa koju država već godinama pokriva zaduživanjem, povećanjem poreznog opterećenja i preraspodjelom sredstava. Posljedica je kontinuirani rast javnog duga i dodatni trošak kamata koji opterećuje i sadašnje i buduće generacije.
Paradoks je očit, štednja je privatizirana, a trošak socijaliziran. Dok fondovi upravljaju obveznim doprinosima građana i ostvaruju stabilne prihode, rizik i fiskalni teret prebačeni su na porezne obveznike. Dodatnu ironiju predstavlja činjenica da fondovi značajan dio prikupljenih sredstava plasiraju upravo u državne obveznice, dakle, država se zadužuje kako bi financirala sustav koji je trebao smanjiti njezino opterećenje. Paradoks samo takav?!
Jednako problematičan je i učinak na same mirovine. Drugi stup nije dokazao da osigurava više i sigurnije mirovine za većinu osiguranika. Naprotiv, velik broj građana pri umirovljenju bira povratak u prvi stup jer im je povoljniji. To je zapravo i najjasniji empirijski dokaz potpunog neuspjeha modela koji je trebao biti superioran. Neuspjeh II stupa ne nije uspio prikriti čak ni pokušajem da se prilikom umirovljenja omogući povlačenje i do 20% sredstava koja se vode pod imenom osiguranika.
Uz to, drugi stup sustavno produbljuje nejednakosti. Visina mirovine izravno ovisi o visini plaće, kontinuitetu radnog staža i kretanjima na financijskim tržištima. Drugim riječima, sustav reproducira sve nejednakosti iz radnog vijeka i prenosi ih u starost. Rizik dakle nije nestao, samo je prebačen sa države na pojedinca. Poseban problem predstavlja i sama faza isplate. Akumulirana štednja ne jamči optimalnu mirovinu jer konačni iznos ovisi o načinima konverzije sredstava u anuitete, očekivanom životnom vijeku i tržišnim uvjetima. Uz navede no i inflacija dodatno nagriza realnu vrijednost isplata, a zaštitni mehanizmi znatno su slabiji nego u javnom sustavu. U konačnici, socijalna funkcija, zaštita od siromaštva u starosti, i dalje ostaje primarno na prvom stupu.
Istodobno, financijski sektor bilježi stabilan rast i visoku profitabilnost. Obvezni doprinosi milijuna građana slijevaju se u mali broj fondova, najčešće povezanih sa velikim bankarskim grupacijama. Sustav je visoko koncentriran, zakonski zaštićen i osigurava kontinuiran priljev sredstava. To nije slobodno tržište, već politički dizajniran poslovni model sa gotovo nikakvim tržišnim rizikom za upravitelje uz maksimalnu sigurnost prihoda. Zato je ključno razlučiti dvije stvari, uspjeh fondova nije isto što i uspjeh mirovinskog sustava. Hrvatska je uspješno izgradila financijsku industriju, ali nije riješila temeljni problem, nije osigurala dostatne i sigurne mirovine za većinu građana.
Nakon 25 godina zaključci su nedvosmisleni. Drugi stup nije donio veće mirovine za većinu, nije rasteretio javne financije i nije potaknuo razvoj gospodarstva. Umjesto toga, generirao je dugotrajni fiskalni pritisak, povećao izloženost države i prebacio rizik na pojedinca. Ključno pitanje stoga nije kako dodatno “optimizirati” postojeći model, nego kakav mirovinski sustav želimo. Sustav temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti i javnoj odgovornosti ili sustav koji starost prepušta svim promjenama tržišta i individualnom riziku.
Hrvatsko iskustvo jasno pokazuje da bez snažne uloge države, stabilnog javnog sustava i pravedne raspodjele nema ni sigurnih ni dostojanstvenih mirovina. Privatizacija doprinosa nije riješila problem, samo ga je učinila skupljim i neizvjesnijim.
Vrijeme je za ozbiljno preispitivanje drugog mirovinskog stupa, ali ne kroz ideološke floskule, nego kroz hladnu analizu rezultata. Sustav koji ne isporučuje sigurnost većini građana ne može se braniti, taj se sustav mora mijenjati. Na sve navedeno sam kroz više objava upozoravao, pa i prije 10 godina kao saborski zastupnik… vidljivo u priloženom linku
https://www.youtube.com/watch?v=ioywIuoSHqo&t=189s
U Zagrebu, 28. 03. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
