By Podjeli
Pitali jučer stanovnici Arene, stradalnici od potresa, kad će biti prvo useljenje u obnovljenu kuću,
ministar Horvat je odgovorio :
” Na dvoznačno pitanje ne može se dati jednoznačan odgovor.”
Odgovor je to muljatora koji je tamo da troši vrijeme, bez ideje i bez namjere da povodom obnove išta napravi.
Da nema Vanđelića, koji stalno upozorava da se s obnovom zateže, ljudi bi davno bili zaboravljeni.
Sav svoj jad jučer su istresli Horvatu u lice, a on hladnokrvno uživa u svojoj nesposobnosti.
Zakon o obnovi na drugom čitanju, a ministar Horvat odavno pročitana knjiga. I toj knjizi nema niti jednog uspješno riješenog problema niti iz prošlog niti iz sadašnjeg mandata, no on je dalje sjajno pero u repu našeg Premijera koji ga svako malo blagonaklono pogladi.
Nakon 500 dana od potresa jedini pomak je Horvat zabilježio u tome da je našao skladišni prostor za namještaj kojeg treba maknuti iz kuća za rušenje.
Dr. Vili ima drugačiju metodu, budno prati svaki izjavu američkog predsjednika i ako je on zabrinut u četvrtak, naš je Vili zabrinut u petak,
ostale dane zbraja i oduzima i nikako do 50% . .
Nikako da promijeni metodu, pa da zašuti malo, možda bi ljudi onda drugačije reagirali, uhvatio se Corone iako s njom problemi u našem zdravstvu nisu počeli, niti završavaju.
Kad već nema nikakve obljetnice, Plenković je sa svojima obišao krapinskog pračovjeka,
valjda se želi uvjeriti da se u samom postanku ljudske vrste krije tajna zašto ljudi čoporativno obožavaju vođu čopora,
koji im umjesto pristojnog života nudi priču o tome.
Oko 4000 ljudi na Baniji živi u kontejnerima, malo boljim uvjetima od pećinskog čovjeka,
oko 100 kontejnera nema sanitarni čvor, za gradnju najviše fali nadzornih inženjera .
Vlada je za njih odredila satnicu koja pokriva troškove benzina i jedva da preostane za gablec,
a oni u turističkom obilasku krapinskog pračovjeka u koloni automobila za čiju se vrijednost mogao obnoviti
.Imunološki Zavod.
Danas će već biti druga priča, danas će se siktati na ljude koji se žale da im plaće kasne, na umirovljenike koji tvrde da su mirovine mizerne,
da je svaki mjesec za preživjeti teže, pozivati da se cijepe, iako cijepljeni teško podnose posne dane u mjesecu kojih je sve više.
Na prava pitanja nema odgovora, zašto radnici ne dobivaju plaće od kojih mogu živjeti, ta tako
” jako dobra”prosječna plaća
krije previsoke plaće menadžera i opasno niske plaće radnika.
Prava istina o standardu radnika bila bi kad bi se prosjek računao bez svih onih koji imaju menadžerske ugovore, plaća radnika u proizvodnji koja stvara dodatnu vrijednost, onda bi bilo jasno
da radnici koji stvaraju dodatnu vrijednost u svoj starosti postaju teret novim generacijama,
jer uplata za mirovinu neće doseći iznos minimalne mirovine.
Dio plaće koji se ne oporezuje izmislio je Marić , tako nešto nema nigdje u svijetu,
krade vam jednu mirovinu u godini, u starosti.
Za dobit koja ostaje poslodavcu,
menadžeri podijele malo veći bonus, kupe malo bolje aute ili izmisle kakvo radno mjesto za rođakovo dijete koje završava školu.
Taj zakon prošao je olako u Saboru, izglasali su ga zastupnici koji su osigurali svoje mirovine, prevarila ih slatkorječivost Marića s facom “Milog djeteta”.
Umjesto da imamo i 13 mirovinu kao naša susjedna zemlja Slovenija mi smo pristali na 11 i to je upakirano u celofan kojima se omataju uspjesi.
Sve što radnik dobije je i zaradio, i regres, topli obrok i Božićnicu i sve dodatke i jubilarnu nagradu, dio je vašeg rada i mora biti temelj vaše mirovine ,
kad bi se na to uredno platili doprinosi vi bi imali u vašoj kasici za starost više za jednu mirovinu,
a direktor firme malo manji bonus i malo skromniji službeni auto.
Na primjeru Martine Dalić i njezinog muža, da imaju mjesečne prihode za 50% manje to bi bilo solidnih
100 000 kuna mjesečno, koje nikako ne mogu potrošiti, a za te novce moglo bi se uplatiti oko
250 doprinosa, ako se isplati po svakom radniku neoporezivog dijela do 8000 kuna godišnje.
Te podatke Marić krije kao zmija noge, koliko je radnicima isplaćeno neoporezivog dijela i za što su potrošeni novci koji su se uštedjeli od toga.
Ukupna uspješnost firme, nije vrijednost voznog parka firme nego standard radnika i uvjeti rada u kojima radnik radi. Kakva su poboljšanja na tome učinjena bila bi prava slika uspješnosti Vlade.
Olako pristajanje na dobre namjere s dalekosežnim posljedicama u neko drugo vrijeme, osililo je mešetare naše sadašnjosti i starosti i oni idu dalje.
Svaki dan grabe više, a radnici i umirovljenici propadaju dublje u siromaštvo.
Za najveću ikada prosječnu plaću
( iz Poslanice po Plenkoviću)
danas građanin Zagreba na prosječnoj plaći može kupiti jedva 50 x 50 cm stana ,
negdje na periferiji grada.
Da smo takve gospodare imali u prošlosti, grad Zagreb još ne bi prešao Savu.
Ne vjerujte u silne samohvale, one žele samo pokriti nesposobnost vladajućih .
Dragica Trumbetaš
Podjeli
