By Vijest o padu rasta BDP-a na svega 2% u zadnjem kvartalu 2017. godine, a što je oborilo ukupni pokazatelj za prošlu godinu na mršavih 2,8% objavljena je u srijedu zadnjeg dana veljače. Istoga dana fokus javnosti je vrlo vješto preusmjeren na drugu značajnu vijest za hrvatsko društvo. Naime tada smo saznali konačni rezultat rada Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, kolokvijalno nazvanog Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Ovo tijelo sastavljeno od vrhunskih stručnjaka većinom povjesničara na čelu s prvim čovjekom hrvatske akademije Zvonkom Kusićem trebalo je dati odgovore na korištenje simbola ideologija koje su i bez njegove volje, ostavile snažne biljege na hrvatskog čovjeka, a to su crvena zvijezda petokraka i pozdrav Za dom spremni. Je li preklapanje datuma s objavom stope rasta bio namjerni P.R.-ovski manevar dobrog poznavatelja prirode prosječnog Hrvata kojemu je uvijek srce ispred mozga, emocija ispred razuma?
Nitko ne može sporiti da je bilo nužno na najvišoj stručnoj i intelektualno etičkoj razini pokušat dati odgovor na šizofrenu situaciju koja već više desetljeća razdire hrvatsko društvo. U ovom trenutku izgleda apsurdnim da je ova tema totalno potisnula zabrinjavajuće stanje i mogli bi reći beznađe koje vlada u nacionalnoj ekonomiji.
Ne samo da je u javnom prostoru marginaliziran ovaj zabrinjavajuće niski rast BDP-a od svega 2.8% dok se susjedna Slovenija ubrzano približava evropskom standardu s ubrzanom stopom rasta od 5%, posve neopaženo je prošao i podatak o biološkom gubitku stanovništva u istoj toj 2017. godini od gotovo 18 tisuća promatrajući samo razliku između broja rođenih i broja umrlih, a kad se tom podatku pridruži i broj onih koji su u najvećem broju trajno napustili Hrvatsku, po projekcijama nekih relevantnih demografa ta brojka se penje na čak 90 tisuća stanovnika manje u samo jednoj godini. Nažalost, da nije bilo teatralne ostavke na konferenciji za tisak dr. Marina Strmote zbog demografske katastrofe i izumiranja Hrvatske države i ovaj podatak bi ostao ispod radara, a svakom dobrom poznavatelju ključnih pokretača nacionalnog gospodarstva jasno je da je demografski gubitak daleko porazniji i od ovako mršavog rasta BDP-a. Nesumnjivo je da će gubitak stanovništva i njegovo starenje razorno djelovati na zdravstveni i školski sustav kao i na ukupni ekonomski razvoj društva, a time se nitko ozbiljno ne bavi pa se nameće sasvim logično pitanje je li nam u ovom trenutku bilo potrebnije od najumnijih hrvatskih ljudi predvođenih akademicima napraviti „Povjerenstvo za suočavanje s budućnošću“.
Je li razlog zbog kojeg se ključne teme našeg društva marginaliziraju djelovanje eksperata za javno mnijenje u štabovima aktualnih političara, ili pak nizak stručni kvalitet i mlaki novinarski impuls za pravim temama, teško je odgovoriti bez dubljeg ulaženja u raspoloživi arsenal s kojim raspolažu naši vodeći političari kojima očito uspijeva manipulirati javnošću i servirati mu isključivo informacije koje oni žele, a u isto vrijeme blokirati prave teme poput rasta nacionalnog gospodarstva ako je podatak neugodan. Je li u hrvatskom društvu upitan nedostatak novinara koji bi na pravi način znali artikulirati ovu temu, ili je u pitanju „snaga argumenata“ kojima se „motiviraju“ vodeća novinarska pera da izbjegavaju neugodne teme.
Vrlo lako se može napraviti analiza načina na koji se putem medija obrađuje tema stopa rasta nacionalnog gospodarstva u nama sličnim evropskim državama, pa bi ostali šokirani saznanjem kako se u ovu temu uključuju svi nacionalni znanstveni i stručni gospodarski eksperti i kako se u analizama ostvarenja i projekcijama razvoja vode žučne diskusije iako njihove stope rasta gotovo dvostruko nadmašuju hrvatske. Izgleda da je stanje u našoj državi u gospodarskom području vrlo harmonično kada nitko na ozbiljan i stručan način ovu temu nije tretirao preko najzastupljenijih medijskih kanala? U našem saboru i vladi nalazi se čitav niz ljudi s visokim znanstvenim akademskim titulama iz ekonomske struke, a vrlo malo ili gotovo ništa se o ovoj temi nije moglo čuti. Nasuprot tome količina informacija o blokadama bilo kakvih aktivnosti na području rasta investicija u gospodarske djelatnosti osobito u prevažni energetski sektor, je prepun medijski prostor, a oni koji su najodgovorniji za razvoj društva su nažalost i glavni rušitelji svih pokušaja pokretanja razvoja i rasta nacionalne ekonomije. Od njih se ne možete obraniti jer uz pomoć ovakvih novinara zauzimaju većinu prostora na javnoj televiziji koju nažalost sami građani puno plaćaju. Već mjesecima nas bombardira „veliki gospodarski ekspert“ sa završena dva razreda srednje tekstilne škole saborski zastupnik MOST-a Miro Bulj o energetskim rješenjima za Hrvatsku koja je definitivno na posljednjem mjestu u Europi po energetskim proizvodnim postrojenjima. Da nevolja bude veća ovih dana mu se pridružio i kolega iz Živog zida Ivan Vilibor Sinčić, koji traži da se iz prostornog plana izbace potencijalne lokacije za mini hidroelektrane na karlovačkom području, iako svega par kilometara u susjednoj mu Sloveniji ima na desetke puta više takvih objekata od cijele Hrvatske. On je doduše za razliku od Mira Bulja nakon puno godina studiranja ipak završio elektrotehnički fakultet, ali nema ni dana staža u realnom sektoru, jer mu je novac od saborskog „nadprđivanja“ izgleda puno slađi od mukotrpnog probijanja u nekom od proizvodnih poduzeća. A kako je uopće moguć rast bez investicija?
Osim što je hrvatski rast vrlo mizeran, još veći je problem njegova struktura gdje dominira osobna potrošnja građana kao i potrošnja opće države, a izvoz i osobito prevažne investicije su totalno atrofirane veličine. Naime hrvatska već godinama ima debalans robne razmjene s inozemstvom, a investicije se kreću za razliku od prosperitetnih europskih zemalja kao npr. Irske gdje su oko 30% na svega 18% prosječno u strukturi BDP-a. Ovdje je besmisleno ukazivati na primjere zemalja s eksplozivnim rastom kao što je Kina gdje su investicije u pojedinim godinama dosezale i 50% BDP-a, ili pak slučaj SAD-a gdje se investicije kroz cijeli arsenal ekonomskih mjera nastoje držati na razini većoj od 30%. Hrvatska nikako ne može uhvatiti korak s razvijenom Europom, bez podizanja razine produktivnih investicija s visokom stopom povrata od najmanje 25%. Zbog čega niti jedna vlada uključivo današnju garnituru nije donijela nacionalnu gospodarsku strategiju u koju bi ovo ugradili kao jednu od temeljnih odrednica. Je li svih strah od neuspjeha zbog nesposobnosti ostvarenja programatskih ciljeva s postojećim partitokratskim menadžersko upravljačkim kadrom koji nažalost kontrolira gotovo 70% hrvatskog gospodarstva. Hoćemo li doživjeti trenutak kada će se na javnoj sceni pojaviti osoba koja će relevantno tematizirati ovo područje i hoće li mu se za to osigurati medijski kanali? Ostaje nam nada da će se to dogoditi, prije nego što dosegnemo gospodarsko dno i padnemo na ispod 3 milijuna stanovnika, a naš prostor bude „kanibaliziran“ od strane uspješnijih stranih elemenata koji su za razliku od nas znali upravljati svojim resursima.
Anđelko Jeličić
