By Halo? Zašto se ne govori i ne piše o partizanskim logorima smrti, poglavito uoči kumrovečke proslave Dan mladosti- Dan radosti?
Zanimljivo je da o tome ne govore čak ni oni koji se neprestano javljaju u svezi ustaškog logora Jasenovac, ali samo iz njima znanih razloga ne govore i ne pišu da su i partizani i komunisti imali svoja mučilišta, poglavito za Hrvate, u vrijeme i nakon II. svjetskog rata. O ovoj temi se ne javljaju i tzv. antifašisti, pa čak ni onaj „partizanski kepec“ Franjo Habulin (r. 1957.) ili pak bivši žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić.
Inače, neprestano se stječe dojam da se o koncentracijskom logoru Jasenovac sve zna, jer je o ovom logoru napisano brdo knjiga, na tisuće članaka te snimljen iznimno veliki broj dokumentarnih i inih filmova. O njemu čak i djeca uče u školi, za razliku od srpskih logora koji su postojali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. O Jasenovcu (da ti pamet stane) svako malo netko nešto doda, pa se i laž pretvara u istinu. Nu, tijekom II. svjetskog rata, osim Jasenovca, koji je bio najveći, postojali su i drugi koncentracijski logori, ali o njima se malo ili gotovo ništa ne zna, kao primjerice o prvom i najvećem sabirnom (koncentracijskom?) logoru pod ustaškom upravom koji je bio otvoren (1941.) kraj Koprivnice, a riječ je o Danici. Koliko je samo laži napisano o tom logoru! Tako je prigodom njegova „svečanog“ otvorenja, 1981., u režiji bivšeg Udbaša Pavla Gažija, isticano da je u ovaj logor „dopremljeno oko 5600 zatočenika, a računa se da ih je samo (čujte sad ovo!) 200 izvuklo živu glavu!!! Naime, po zatvaranju ovog logora, koji je djelovao od 1941.-1942. logoraši su otpremljeni u druge ustaške logore, dok ih je nekoliko stotina ubijeno i na samoj Danici!“ („Glas Podravine“, 1. srpnja 1981.)
Međutim, to naravno ni izdaleka nije bilo tako. Prof. Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja grada Koprivnice, već godinama ukazuje na „grešku“, tj. da se logor uopće nije nalazio na mjestu na kojem se održavaju komemoracije (sic!), već dalje od toga, gdje se godinama nalazi „Podravkina“ tvrtka „Transport“! I nema nikakvih podataka da je u logoru ubijeno „nekoliko stotina logoraša“, a još manje da su svi drugi likvidirani u drugim logorima. To je „san“ komunističkih povjesničara i nekih nazovi novinara, pa i jednog lokalnog akademika. Danas se govori da je u Danici ubijeno možebitno 30 logoraša, ali (čujte sad ovo!), gotovo ni za jednog se to sa 100 postotnom sigurnošću ne može dokazati! To je razlog zašto se više ne govori i ne piše o ovom logoru, osim pojedinaca (Ernečić, Dizdar), čiji se glas ionako malo sluša.
Zanimljivo je da se rijetki bave koncentracijskim i drugim logorima Titovih partizana u II. svjetskom ratu, ali i nakon njega! O njima se ne uči u školama, iako postoje i neke knjige, koje dokazuju da ih je bilo. O njima se ne snimaju ni filmovi. Zašto? (A svi se, tobože, zalažu za istinu.) Pa, istina je i to da su jugoslavenski partizansko-komunistički logori bili strašna mučilišta, kojima su bili ravni jedino oni u Rusiji! Ne, o tome se ne govori, zar ne drugovi partizani, ali i tzv. hrvatski povjesničari?
Stoga, kako bilo da bilo, radi istine, povremeno treba podsjetiti i na te logore, jer u ratu ništa nije crno ili bijelo, kako nam to i danas pokušavaju nametnuti yugo-komunistički povjesničari, koji su se zadnjih godinama namnožili kao gljive poslije kiše!
Tek dio istine o tim logorima možemo pročitati i na stranicama Hrvatske enciklopedije. (Bolje išta nego ništa!). Dakle, prvi koncentracijski logor na partizanskom području -pišu oni- otvoren je u prosincu 1943. na području Like (Otočac). Nakon toga, kako se približavao kraj rata, počeli su se brzinom munje otvarati brojni logori u kojima su bili smješteni pripadnici poraženih vojnih postrojba te velik broj civila na temelju optužbe da su “neprijatelji naroda“ tj. nove komunističke vlasti…
To drugim riječima znači da tko nije bio za Tita i partiju, bio je za – logor! U Hrvatskoj su partizani i komunisti otvorili brojne logore, a bili su prolazni, sabirni, radni, kazneni i – logori smrti. Nitko još do danas „ne zna“ gotovo ništa o tome što se tamo stvarno događalo, koliko je ljudi stradalo ili pobijeno. Bila je to, ali, na žalost, i ostala, „najveća“ tajna Tita i partije. Tko se zanimao o ovoj temi također je ubrzo završio u jednom od logora, što je značilo i gubitak građanskih prava. Tito je, kao diktator, putem svojih zločinačkih službi (KOS, Udba…) uveo takav strah među ljude da se mnogi još ni danas ne usude govoriti, jer se valjda boje da se Tito – „ne digne iz groba“! Da poludiš, ali je tako! Nu, samo u partizanskim logorima u Valpovu i Krndiji, koji su djelovali do 1946., od iscrpljenosti, maltretiranja, gladi i tifusa stradalo je oko 1o tisuća ljudi, a prema nekim pokazateljima i daleko više. Nitko zbog toga nije odgovarao.
Partizanski logori djelovali su navodno do 1953. Međutim nakon zatvaranja logora, bez suda i suđenja, većina Titovih zatvorenika nije puštena kućama, već je bila upućivana na prisilan rad, o čemu zna i mogao bi svjedočiti Josip Manolić, ali i Ivan Fumić Prisilan rad bio je mnogo gori i brutalniji nego onaj u logorima. To što su radili „pobjednici“ sa svojim protivnicima, to se uistinu teško može i opisati.
Najbrutalniji komunistički kazneni logor bio je – Goli otok. Dovoljno je bilo da vas je netko prijavio da kod kuće imate sliku ili da ste samo, nakon 1948.,spomenuli druga Staljina, koji im je u II. svjetskom ratu bio jedan od najvećih uzora, (sic!), obvezno ste, da još jednom ponovimo – bez suda i suđenja – završili u ovom stratištu i mučilištu. Tamo je bio i iznimno veliki broj Hrvata, kojima su komunistički zlotvori doslovce – oprali mozak. To su činili i nakon Titove smrti.
A , relativno mnogi i dalje „navijaju“ da se vrati Trg maršala Tita u Zagrebu!?
Dakle, osim Jasenovca, gospodo i drugovi, očito su postojali i neki drugi koncentracijski logori, pa je vrijeme da se više sazna i o njima, baš kao i o najzloglasnijim logorima koje su Srbi otvarali tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (u Hrvatskoj, BiH i Srbiji), a o kojima također djeca ne uče u školama, niti se tzv. hrvatski povjesničari ozbiljnije bave ovom temom.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
