By Svi znaju za Jana Palacha (Všetaty, (11.8. 1948.-Prag, 19.1. 1969.), a nitko za Darka Štimca (57), koji se 11. lipnja ove godine zapalio na zagrebačkom Markovu trgu.
Jan Palach se zapalio pred Nacionalnim muzejom u Pragu, od posljedica čega je umro.
A umro je i Darko Štimac, koji nije bio „kockar“ ni „probisvjet“, kako je o njemu u vrijeme dok je još umirao novinarima govorila dr. Gordana Štajminger, notorna saborska liječnica, koja poslije ovog sramnog čina više nema što tražiti u medicini!
Nakon što sam objavio (jedini!) da je Štimac pokopan na đurđevačkom groblju uz najviše vojne počasti, jer je bio hrvatski branitelj, pripadnik MUP-a, nema dana a da me netko ne zove ili piše – zašto se ne smije znati ime ovog našeg brata po oružju?
Vjerojatno zbog toga, da se malo našalim, jer je saborska liječnica, puna sebe, odmah nakon ovog strašnog i stravičnog čina izjavila da je bio „kockar“ i o njemu „otkrila“ niz drugih negativnih stvari, kao da je zaposlena u MUP-u, a ne u zdravstvu!
Po njezinom sramnom i bešćutnom iskazu, da je Darko ostao živ, vjerojatno bi i krivično ili prekršajno odgovarao, jer, kako je rekla, „samo takvi to rade“!
S druge pak strane Jan Palach, koji nema baš nikakve veze s Hrvatskom i Hrvatima, još i danas diljem Lijepe naše ima svoje ulice i trgove, a po njemu se nazivaju i neke kulturne ustanove, recimo u Rijeci.
Ime i životopis Jana Palacha, da ti pamet stane, možete naći i u Hrvatskoj enciklopediji (sic!), a o više od tri tisuće hrvatskih branitelja koji su izvršili suicid nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata nigdje ni retka!
Evo, svojedobno sam objavio i knjigu „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), gdje sam opisao na koje se strašne načine dosad ubilo oko stotinjak hrvatskih branitelja, ali…čak ni živi hrvatski branitelji uopće nisu bili zainteresirani za jedno ovakvo štivo, već su mnogi govorili da im je „tema previše crna“ i da ne žele ovu knjigu imati na svojim policama, iako ju je , ilustrirao Boris Ljubičić, a predgovor napisao uvaženi liječnik dr. Ljubomir Radovančević!
Naravno, nitko je nije želio ni financirati!
Također je na moju inicijativu u koprivničkom parku (1994.) podignuto spomen obilježje jednom hrvatskom branitelju, ( pripadniku „Puma“), Draganu Nogiću, koji je na tom mjestu izvršio suicid.
To je bilo prvo (!) spomen obilježje nekom hrvatskom branitelju koji si je sam oduzeo život.
I što – nikome ništa!
A, zbog čega se baš na zagrebačkom Markovu trgu ubio (zapalio) Darko Štimac, koji je živio u Koprivnici i kojem je cijela obitelj bila nazočna na pogrebu?
Što ga je to mučilo da izvrši jedan ovako nerazumni i strašan čin?
O tome danas možemo samo nagađati, ali zašto je baš izabrao Markov trg, valjda je već i vrapcima jasno.
No, u želji da se i ovaj slučaj marginalizira i da se o tome više ne govori pobrinuli su se „intelektualci“ poput saborske liječnice.
O Janu Palachu i sličnima još se danas održavaju i „okrugli stolovi“, nose se i majice s njegovim likom, a o više od tri tisuće „darka“, hrvatskih branitelja, mi moramo šutjeti i praviti se da se to nije dogodilo.
Sramotno je i jadno da je osmrtnica ovom hrvatskom branitelju bila napisana rukom, da je uz Ministarstvo branitelja samo obitelj donijela vijenac (3) i da su hrvatski branitelji, pa i njegove kolege s posla (radio je na željeznici, bio je umirovljeni strojovođa) prešli preko toga kao spužvom preko ploče, zaboravljajući da ako išta na ovom svijetu vrijedi, onda je to život!
Darko je ovim činom i to na Markovu trgu poslao svima kojih se to tiče zastrašujuću poruku, dok bi mi ipak poručili svim ostalim hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji da to ne čine, jer će time jedino nanijeti bol i patnju svojim obiteljima.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
