By Prošlo je 30 godina od početka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, odnosno od velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.
Sve se češće čuje – ostavimo se prošlosti, okrenimo se budućnosti.
Ali, to ne važi za teme iz II. svjetskog rata, a poglavito kad su u pitanju zločini poražene vojske.
O njima se svako malo raspravlja, kao primjerice što su ustaše činile u logoru Jasenovac, kao da je to bilo jedino mjesto gdje su ubijani i nevini ljudi.
Na desetine tisuća nevinih Hrvata stradalo je i nakon 1945., o čemu svjedoče i brojne masovne grobnice, od kojih je tek jedan manji dio otkopan.
Ako, recimo, navratite u Maceljsku šumu, još i danas ćete tamo naići na razasute ljudske kosti.
Zahvaljujući pojedincima, poput istinskog domoljuba Damira Borovčaka i članovima njegove Udruge, o toj klaonici Hrvata ipak se još zna i čuje. (Što je sa izvađenim kostima iz jame Jazovka?).
Komunistički logori Stara Gradiška i Goli otok (a takvih i sličnih na prostoru bivše Jugoslavije ima još na stotine) uistinu su ostavljeni prošlosti – raspadaju se sami od sebe, umjesto da i ta mjesta postanu Memorijalna spomen područja. Ali, kad bi to postala, onda bi se morala i trebala naglašavati zvjerstva „pobjednika“, ali to očito nikome nije u interesu.
Evo, mi ni nakon 30 godina gotovo ništa ne znamo o Ovčari, umjesto da je već o tom zločinu srpske vojske i civila snimljen ne samo dokumentarni već i igrani film.
Nu, mnogi pitaju- kako je okupiran (ili prodan) Vukovar, a nitko – kako se s tako malo hrvatskih branitelja i oružja uopće mogao toliko dugo i održati?
Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru „prekriveno“ je s 938 bijelih križeva, a ni na jednom nema imena. Vukovarci će vam reći da je na tom mjestu bila jedna od najvećih masovnih grobnica nakon 1945.!
Možemo li se nakon svih tih silnih križeva tek samo tako „okrenuti budućnosti“?
Pored toga, u svakom ratu je bilo Junaka, izdajica, dezertera i ratnih profitera.
Mi smo i po tome jedinstveni u svijetu, jer u Domovinskome ratu službeno takvih ljudi, poglavito Junaka, nije bilo.
Ako kojim slučajem i država nekog „proglasi“ Junakom, onda je mahom riječ o mrtvom branitelju, kakvi su bili Blago Zadro ili Marko Babić.
Kad je bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović dodjeljivala visoko odličje Velered predsjednika Franjo Tuđman s lentom i Danicom također se nije usudila dati ga nekom živom branitelju, već je s 20 godina zakašnjenja ono posthumno pripalo zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franji Kuhariću (1919.-2002.).
Zanimljivo je da je Hrvatska vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja je bila pobjednik u ratu, a koja se lakoćom pera „odrekla“ velikog broja istinskih ratnih zapovjednika.
Što su primjerice doživjeli Gotovina i Markač, a što doživljavaju ratni zapovjednici obrane Vukovara Dedaković i Borković, a što Marko Miljanić iz Škabrnje?
Tomislava Merćepa su osudili kao ratnog zločinca, a ratni zapovjednik obrane Osijeka Branimir Glavaš i dalje obilazi sudove…Brodarca su uhitili i „ubili“ u zatvoru, a generala Bobetka „zaboravili“…Ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang ostao je „sam“ u borbi za istinu u svojem resoru.
Ni jedan ratni pilot HRZ-a nema ni čin generala, pa čak ni Rudolf Perišin (tek je posmrtno odlikovan činom stožernog brigadira!).
Ovih dana uputili smo dopis Ministarstvu hrvatskih branitelja da nam dostavi popis svih pripadnika slavne 117. brigade, a u svrhu objavljivanja monografije o ovoj ratnoj postrojbi, koju je vodio Dragutin Kralj i koja je na novljanskom ratištu 1991. sudjelovala u prvim akcijama oslobođenja hrvatskih teritorija. Uputili su nas na Ministarstvo obrane RH. Ono nam je odgovorilo da je ova brigada imala 5011 pripadnika, ali da nam popis ne mogu dostaviti jer je – vojna tajna! Nakon toga obratili smo se predsjedniku države i zapovjedniku Oružanih snaga RH. Iz njegova ureda su nam poručili da se u svezi ovog popisa obratimo – Ministarstvu branitelja!
Što je to drugo nego – kolo naokolo?
To drugim riječima znači da ratni zapovjednik neke brigade iz Domovinskog rata ne može i ne smije znati (sic!) imena ljudi na čijem je bio čelu, jer službeno se takvi popisi ne daju – nikome!
Još uvijek nemamo ni službeni popis poginulih iz Domovinskog rata u Vukovaru, a ni popis djece koja su stradala u agresiji.
Ne znamo ni imena onih branitelja koji su nakon 1991. izvršili suicid, a takvih je navodno već najmanje blizu četiri tisuće!
U Zagrebu je lani na poticaj gradonačelnika podignut velebni Spomenik Domovini, (zašto ne Hrvatskoj Domovini?), ali bez ijednog napisanog imena. Ni na nacionalnom Spomeniku hrvatske pobjede Oluja 95. u Kninu također nije uklesano ni jedno ime. Imena nema ni na oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskog rata…
Pa, što-nikome ništa!
Titovi partizani su 1322 svojih boraca proglasili „narodnim herojima“, a kod nas, na moj poticaj, priznanje Junak Domovinskog rata dodjeljuju tek pojedine braniteljske udruge!
Dakle, što će nam prošlost, okrenimo se budućnosti!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
