By Svake godine, pa tako i ove, najviše od rujna do prosinca, prisjećamo se poginulih, odnosno stradalih i nestalih tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Nema mjesta ili grada u Republici Hrvatskoj gdje u vrijeme velikosrpske agresije netko nije dao i život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, pa se svako malo organiziraju komemoracije, sjećanja na Junake Domovinskoga rata.
Podno spomen obilježja ili na grobljima pale se svijeće i odaje iskrena sućut.
Međutim, na tim komemoracijama svake je godine (osim u Vukovaru i Škabrnji) nažalost sve manje ljudi, pa čak i hrvatskih branitelja.
Komemoracije sve više organiziraju općine, gradovi, županije…Oni uglavnom kupuju i vijence i svijeće, jer većina Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata više nema novaca ni za takve prigode!
Ali, i tu manje-više „glavnu riječ“ vode državni službenici, od kojih tek na jednu ruku možemo nabrojiti tko je sve od njih sudjelovao u obrani hrvatske Domovine!
Osim toga, „problem“ je i u još nečem: na komemoracijama svi ističu junaštvo hrvatskih branitelja i zahvaljuju što su bili prvi kad je trebalo, što je i više nego poželjno. Ali, tijekom tih prigoda, ako ste primijetili, gotovo nikad nitko ne kaže ni jednu jedinu riječ od čije su ruke stradali, tko je počeo i vodio velikosrpsku agresiju, tko su bili zločinci, zašto su mnogi srpski i ini zlotvori još uvijek neosuđeni, zašto se većini i dalje sudi u odsutnosti, a najmanje tko će platiti ratnu odštetu, kako Republici Hrvatskoj, tako i svakome od onih (njihovim obiteljima) kojima se svake godine – klanjamo!
S druge pak strane, kad ekstremno lijevi dolaze recimo u Jasenovac i u svaku šumu gdje je „pukla prva puška“, oni nikada ne zaboravljaju spomenuti da su tamo pokopane nevine žrtve ustaškog terora, da se u Hrvatskoj (čujte sad ovo!) i dalje „širi fašizam“, da se treba i mora zabraniti pozdrav (i iz Domovinskog rata) „Za dom spremni“ (ali ne i „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, koji je „odnio“ na desetine tisuća nevinih života, prije svih Hrvata), a poglavito naglašavaju da nikada neće prihvatiti da su primjerice žrtve Jasenovca i Bleiburškog polja isto (Kraus), a nas „tjeraju da se molimo, opraštamo i što sve ne i za žrtve, odnosno zločince velikosrpske agresije! Malo sutra!
Dakle, zašto se gotovo nikada ni prigodom komemoracija ne govori i o tome tko je kriv za nevino pale Hrvate? O tome se službeno nažalost ne govori ni u Vukovaru ni u Škabrnji, ni u Voćinu, ni u Saborskom…Nigdje!
Nu, na posljetku, tko je nakon II. svjetskog rata (!) pobio na tisuće i tisuće nevinih Hrvata u Maceljskoj šumi ili na Križnim putevima?
I o tome se šuti, i to se marginalizira…
Dokle, gospodo i drugovi?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
