By Kažu da u Hrvatskoj ima previše Udruga proisteklih iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, pa da stoga branitelji nisu složni. Nu, s druge pak strane nema mjeseca, poglavito u zadnje vrijeme a da se ne osnuje neka nova politička stranka. Evo, već ih je na popisu oko 150! Što se oni ne ujedine, već svaki tjera svoju kozu!
Zahvaljujući hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata (prije svega) ostvarili smo stoljetni san i sad smo napokon -svoji na svome.
A zahvaljujući razno-raznim političarima i politikantima (svaka čast iznimkama) Hrvatska se polako razara. Čak ni srpski i ini četnici nam nisu učinili toliko zla koliko su nam činili i čine pojedini političari, pa i zastupnici u Hrvatskom saboru.
Evo, već se sada svi manje-više pripremaju za izbore. Kako svaki navijač misli da može sastaviti nogometnu ili rukometnu ekipu, tako i svaki član neke stranke misli da može bolje vladati i voditi državu od recimo današnje garniture.
Nu, činjenica je da hrvatski javni prostor sustavno truje gomila redikula, poput ekstremnih ljevičara (ali i nekih koji se predstavljaju tzv. desničarima). Riječ je mahom o onima koji nisu sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, ali su to vrijeme, kad su drugi ginuli, odlično iskoristili (naplatili) da se uhljebe u sve pore društva, od medija, gospodarstva, državnih i inih službi, sporta, pa sve do pop i narodne glazbe. Nema gdje ih nema, a uz to su i odlično organizirani. Takneš jednog, a svi drugi se poput domina počnu javljati, kao da si taknuo sve. Ti i takvi poglavito su došli do izražaja u zadnje vrijeme, predstavljajući se kao „mirotvorci“, „humanitarci“, „antifašisti“, „mladi“, „stručnjaci“ i slični. Ta jad i bijeda (svaka čast iznimkama) brine o tome (da ti pamet stane!) da Hrvatska toliko godina nakon Domovinskog rata ne ode u „krivom smjeru“, pa svaki dan, po partijskom receptu, izmišljaju neprijatelje, a vide ih baš tamo gdje ih nema. Naime, opet im se zamagljuje pred očima kad neki članak počinje sa „u“. To su naučili u vrijeme Tita i partije, tj. da se sva slova mogu koristiti u abecedi, ali ne i „u“. A „ustaša“, na koje oni neprestano aludiraju, nije bilo ni u vrijeme Domovinskog rata, a još ih je manje sada! Ali tim i takvima je dovoljno da na koncertu ili skupu vide neku crnu majicu (krpu), pa da se počnu osjećati „ugroženo“ i da odmah od buhe naprave slona. U tome im iznimno pomažu stari i provjereni komunistički kadrovi, od kojih su neki morali promijeniti i prezime. Nu, kako su sva ključna mjesta, osobito u medijima, (svaka čast iznimkama), zauzeli razni „borci za regionalizam“, oni su malo, pomalo izbacili sve „desničare“ iz svojih emisija i svojih novina. O njima se može govoriti ili pisati samo i isključivo kao o „lopovima“, „kriminalcima“, „ratnim i inim zločincima“, silovateljima i tome slično. Sva sreća da postoje određeni portali, koje ljudi rado čitaju, pa ova medijska bagra ipak ne može zaustaviti sve što hrvatski diše. Međutim, i za to ti i takvi imaju odgovor. Obično vele da pojedini „ekstremni desničari“ pišu na portalima koji se „malo čitaju“ ili pak u novinama koje ne dostižu „rekordne“ naklade, ili pak da samo gostuju na lokalnim televizijama, dok su oni, gle vraga, „pretplaćeni“ samo na „velike“ novine, poput recimo četničkih „Novosti“, koje izlaze (uz potporu Hrvata!) usred Zagreba, ili pak u državnim tv-emisijama, gdje su voditelji čak i oni kojima baš i ne ide i čitanje s „blesimetra“, a kamoli što drugo.
Ekstremni ljevičari nikako ne mogu oprostiti hrvatskim braniteljima i istinskim domoljubima što su ostvarili stoljetni hrvatski san, tj. svoju državu. A oni su još do 1995. vjerovali komunističkom vođi Titu da će „prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvati dobiti svoju državu“.
Hrvatski branitelji su uz velike žrtve dobili rat i svoju državu, ali su je nažalost „izgubili“ za „zelenim stolom“, odnosno u miru. Istina, ima relativno veliki broj braniteljskih udruga, ali one su, kako smo već istaknuli, uglavnom „razbijene“. Tamo gdje ima novaca, nema branitelja! Ti ljudi (većinom) koji su stvarali državu danas su „prvaci“ u ovrhama, nezaposlenosti, a i dalje su ih puni zatvori i bolnice. Više znači da si bio suradnik „Ferala“ ili pak da danas pišeš (bljuješ) u “Novostima“ i nekim sličnim portalima, nego da si prošao sve bitke, od Vukovara do Dubrovnika. U vrijeme srpske i ine agresije nismo ni sanjali da će jedan Pupovac ili Stanimirović staviti „sve Vlade“ u „mali džepić“, odnosno da će ti i takvi biti „značajniji“ nego svi hrvatski generali, od kojih na žalost baš kad treba, osim časnih i uglednih pojedinaca, ne možeš ni glasa čuti!
Evo, baš se, Hrvatski generalski zbor, kako je više puta isticao general Glasnović, pretvorio u „udrugu lovaca“!
Da sve bude još gore, ekstremni ljevičari (komunistička i jugoslavenska bagra), danas se jedino predstavljaju kao časni i pošteni ljudi, koji svojim luksuznim automobilima ili pak jahtama ili helikopterima „ni mrava ne bi zgazili“. Inače, sve ih možeš pitati i na sve će odgovoriti, samo ne na koji su način stekli prvi milijun eura!
Djeca i najmiliji raznih Jugoslavena, Udbaša i komunista danas gotovo na svim područjima „kola“ vode. I to ne ona iz opere Jakova Gotovca već ona koja plešu razni pupovci ili teršeličke i njima slični.
Stječe se dojam da hrvatski branitelji i stradalnici imaju sve manje živaca i volje za takvu glazbu i takve plesove, koji nas na žalost opet vode – „tamo daleko“!
Ove godine može se štošta promijeniti. Hoće li?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
