By Jedan od vođa najduljeg braniteljskog protesta, od 555 dana, Đuro Glogoški ovih se dana prisjetio podizanja šatora ispred Ministarstva hrvatskih branitelja u Zagrebu, prije osam godina, zbog velikog nezadovoljstva ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, a koji su i te kako opravdano bili nezadovoljni tadašnjim notornim ministrom branitelja. Naime, objavio je knjigu s 555 stranica, ali s praznim listovima, uz napomenu da će prava izaći za dvije godine.
Taj šator, kojeg su mnogi posjetili, sigurno će ući u hrvatsku povijest. A sve je počelo zbog izjave Bojana Glavaševića, sina legendarnog ratnog izvjestitelja i vukovarskog heroja Siniše Glavaševića, koji je među ostalim javno izjavio da među poraženom krajinskom vojskom nema PTSP-a, što je značilo da ga ima isključivo među pobjednicima. Takvim i sličnim izjavama, naglašavali su prosvjednici, izjednačava se agresor i žrtva, pa su željeli da ode iz ministarstva zajedno s Matićem i njegovim suradnicima. Matić, koji se predstavljao kao „nezavisni“ ministar, a bio je crveni kao paprika, o tome nije želio ni čuti, tim prije jer je imao iznimnu podršku – Zorana Milanovića, tadašnjeg predsjednika Vlade.
Prosvjed u Savskoj, izvještavali su mediji,. često je bio i mjesto političke borbe. Mnogi su dobro došli, ali ne i takvi kakav je bio Ivo Josipović. Međutim, kako je bilo vrijeme predsjedničke kampanje i taj je bez srama navratio u šator, gdje su ga branitelji ispratili kao još jednog hrvatskog „izdajnika“. Tamo je osobito dobro došla Kolinda Grabar Kitarović. Ona je uvijek podržavala hrvatske branitelje, za razliku od Josipovića, Mesića i sličnih.
Branitelji iz Savske, tijekom prosvjeda, tražili su svoja prava i izvan šatora. Tako su jednom stigli i pred zgradu, u kojoj je stanovao, Zoran Milanović. Ispod njegova prozora pjevali su i dovikivali. Nije ga bilo kod kuće, ali je taj čin dobro upamtio. A najdramatičnije je bilo tijekom svibnja 2015. kad su branitelji stigli na Markov trg, pred sjedište Vlade. Tamo ih je dočekala hrpa specijalaca predvođena tadašnjim ministrom policije Rankom Ostojićem. Kad im je taj i takav dao „mig“ policajci su pod punom borbenom opremom, kao da idu u Afganistan, bez milosti navalili na hrvatske branitelje, pretežno ratne vojne invalide. Sva sreća da su tv kamere tamošnja događanja izravno pratila, jer danas nitko ne bi vjerovao što može jedan „bolesni“ Ranko, kojeg u tv Bujici nazivaju i „Ostoja“. Kad su se pred naletom specijalaca branitelji sklonili u crkvu sv. Marka, vjerujući da ovima neće ni na pamet pasti da s oružjem uđu u ovo sveto mjesto, grdno su se prevarili. Ratoborna policija je navalila na vrata crkve u želji da pendrecima dohvate koga stignu, ali i da uhite Josipa Klemma, također jednog od organizatora prosvjeda. Sreća je da je jedan svećenik imao dovoljno hrabrosti i stati pred njih i ne im dopustiti ulazak u ovo sveto mjesto, što su zabilježile i tv kamere, ali i brojni fotoreporteri, pa nitko ne može reći da nije bilo kako je bilo. Među policajcima najviše je navodno bilo onih koji nisu voljeli (?) Hrvate i Hrvatsku (svaka čast iznimkama), koji su došli s raznih strana i koji su za ovu brutalnu akciju pomno birani. To večer sve do jutra prosvjednicima u crkvi nisu dali ni vode, pa čak ni lijekove. Nikoga nisu puštali u crkvu. Slično su radili i četnici kad su zarobili Hrvate. Sve je to navodno bilo djelo Ranka Ostojića, koji se u to vrijeme gurao u „šupak“ svome šefu Milanoviću. Tog bivšeg zloglasnog ministra kasnije se moglo vidjeti i u klupama Hrvatskog sabora, a mnogi se pitaju: ima li taj čovjek imalo srama?
Žalosni i jadni ministar Matić umjesto da zaštiti one koje je tada „zastupao“ on ih je nastavio progoniti kao lovački pas. Nije želio odstupiti ni milimetar. To je ta veoma poznata SKH-SDP vojnička disciplina. Želio je biti ministar (i uspio je!) bez obzira na žrtve. Čak je pričao da mu prijete smrću, pa su mu dali pet-šest policajaca koji su ga danonoćno čuvali od hrvatskih branitelja, koje je – „predstavljao“!?
U kojim je to ministarstvima, osim hrvatskim, bilo u svijetu?
Tadašnji predsjednik Vlade RH Milanović u želji da što više posvađa branitelje i njihove udruge iznosio je i podatke o mjesečnim primanjima nekih od njih. Tako je za Đuru Glogoškog, stopostotnog ratnog vojnog invalida i također jednog od čelnika prosvjeda, izjavio da njegova mjesečna primanja iznose oko 25 tisuća kuna. A koliko su koštala tadašnja predsjednikova putovanja recimo u Rijeku, gdje je, govorili su, navodno svaki čas posjećivao „ljubavnicu“, o tome nismo saznali ni riječi.
Matić, koji ima teški PTSP-i, ali koji je i unatoč toga mogao biti ministar, a danas zastupnik u Europskom parlamentu (!?), što je slučaj za zdravstvenu „enciklopediju“, relativno često se isticao i ovakvim izjavama. Rekao je: „Treba se poslužiti onom narodnom: čega se pametan stidi, budala se ponosi, umjesto da što prije zaborave to ruglo i sve što su napravili hrvatskim braniteljima, a učinili su to da se prema njima ljudi odnose i smatraju ih kao partizane devedesetih godina“.
Prije bi bilo da se sve to odnosi na samog Matića nego na časnu i poštenu braniteljsku populaciju. Zagorci bi rekli da takvog ministra, čas posla, naprave i od „kuruze“!
Nu, kako bilo da bilo, prosvjed je u mnogome ispunio svoju svrhu!
A za dvije godine obilježit ćemo i njegovu desetu obljetnicu!
Da se ne zaboravi!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
