By Krenimo od početka – da se ne zaboravi!
Najprije se mora istaknuti da je smišljena i planirana agresija Srba u Hrvatskoj na vlastitu domovinu potaknuta i vođena iz Beograda i to je činjenica koja se ne može negirati niti pobiti bilo kakvim suvislim dokazima. Sam slijed događaja, pa i izvori samog agresora potvrđuje istinu. Najgori ološ, ljudski talog, digao se tada s namjerom zatiranja svega što nije srpsko. I u tomu je aktivno sudjelovao manji broj Srba – ali su svojom galamom i agresivnim ponašanjem, pod patronatom krvnika Slobodana Miloševića uspjeli obmanuti ili uplašiti dobar dio svojih sunarodnjaka. Uglavnom, na području samoproglašene “krajine” bilo ih je nešto preko 50% od ukupnog broja onih koji su živjeli u Hrvatskoj (cca 300 – 320 tisuća) i to 1991/92., u vrijeme dok je najveći dio njih vjerovao u ostvarenje ciljeva – da bi se taj broj u sljedeće 2-3 godine drastično smanjio.
Tražimo li neku “nultu” točku koja je označila najavu krvavog rata i terorizma u Hrvatskoj, moramo se vratiti u 1989. godinu, u vrijeme kad na javnoj i političkoj sceni još uvijek nije bilo ni HDZ-a ni dr. Franje Tuđmana (a što su srpski ekstremisti kasnije proglašavali razlogom svoje “pobune” svaljujući krivnju na novu hrvatsku vlast).
Prvi u nizu javnih izljeva nacionalne mržnje je miting srpskih ekstremista u Kninu (28. veljače 1989.), kada se uz domaće Srbe okuplja i mnoštvo njihovih pristaša iz Srbije, pod izgovorom “podrške ugroženoj braći u pokrajini Kosovo” i uvođenju izvanrednog stanja u ovoj Pokrajini. Ovaj događaj organiziran je sinkronizirano s mnoštvom sličnih okupljanja koja se masovno organiziraju u Srbiji istog dana.
Zapaljivi govori i teške riječi upućeni su iz Knina ne samo prema Albancima, nego i hrvatskom narodu. Počinju prozivke tadašnjeg (komunističkog) vodstva SR Hrvatske u kojem nastaje konfuzija, pa izostaju odgovarajuće reakcije, što ekstremiste ohrabruje u njihovim nakanama. Mada mitinge osuđuju sva politička tijela i vrh vlasti, kako u Hrvatskoj tako i na razini tadašnje SFRJ, velikosrpski fanatici željni rata i krvi nastavljaju ono što su započeli. Oslonac su Beograd i “JNA” i u to vrijeme su čvrsto uvjereni kako je “Velika Srbija” moguća i ostvariva. Pljuju u lice hrvatskome narodu i u samom Saboru nazivajući ga “genocidnim” i “fašističkim” i odbijaju svaku mogućnost dogovora i civiliziranog pristupa.
Slijedi niz sličnih okupljanja i primitivnog divljanja tih i takvih Srba koji su tražili krv i rat (u Karlovcu, na Petrovoj gori, u Kosovu polju kod Knina, u Srbu itd.) na kojima deseci tisuća zapjenjenih domaćih šovinista uz potporu četnika iz Srbije jasno daju do znanja što su im ciljevi. Svojata se hrvatska zemlja, ističu zahtjevi za formiranjem “krajine”, huška na mržnju i nastoje se izazvati incidenti kako bi se dobio alibi za oružani sukob. U istom su stroju Jovan Opačić, Milan Martić, Dušan Zelenbaba, Jovan Rašković, Simo Dubajić, četnici Vojislava Šešelja i “narodni heroji” Rade Bulat, Dušan Pekić, Milka Kufrin i drugi. I sve je to zaogrnuto u “antifašizam”.
Ta velikosrpska euforija potaknuta je iz Srbije, otkuda se pokušava “izvoz” tzv. antibirokratske revolucije s planom rušenja političke garniture u Hrvatskoj po istom scenariju kako je to već napravljeno u Vojvodini i Crnoj Gori i ona dodatno dobiva na zamahu u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice “kosovskog boja” na Gazimestanu (kod Prištine), 28. lipnja 1989 godine, gdje Milošević i njegov politički vrh okupljaju preko milijun sljedbenika i pred cjelokupnim jugoslavenskim državnim vrhom najavljuju nove bitke (po uzoru na svoje “slavne pretke” iz daleke 1389.), dok masa okićena transparentima i četničkim znakovljem kliče u slavu Srbije i “vožda” Miloševića.
Benevolentnost s kojom su tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Janez Drnovšek i predsjednik SIV-a Ante Marković i njihovi suradnici zanemarili rađanje ovog zla (šutke i bez ikakvog odgovora), ostatak Jugoslavije je gurnula u neizvjesnost. Srbima je bilo dopušteno sve – drugima se priječila čak i obrana od ovog ekstremizma.
Četnikovanje pod krinkom “proslave Vidovdana”
Komunistička vlast u Hrvatskoj ide linijom manjeg otpora i tolerira četničke skupove (mada ih formalno na svojim forumima “osuđuje”), a oni poput plimnog vala zapljuskuju sve krajeve u kojima Srbi čine značajniji postotak u ukupnom stanovništvu – od Like, preko Dalmacije, do Banovine, Korduna i Slavonije.
Pojavljuju se i “lideri” srpskog naroda u Hrvatskoj, među kojima se naročito ističe poremećeni šibenski psihijatar, huškač i velikosrpski fašist, Jovan Rašković. Sjedokosi razbarušeni starac neuredne vanjštine, promuklog i hrapavog glasa (poput lika iz “prvog srpskog ustanka”) ubrzo je stekao karizmu “narodnog tribuna” . U svojim zapaljivim govorima on otvoreno prijeti riječima: “Ovo je ustanak srpskog naroda”, dajući do znanja da se Srbi umiriti neće dok ne ostvare svoje ciljeve.
Cijela 1990. godina prolazi u ozračju ovih euforičnih seansi na otvorenoj sceni. Skupovi mržnje i razdora pretvaraju se u mjesta narodnog okupljanja i srpskog “saborovanja” (uz rakiju, janjetinu i slavljenje četničke tradicije). Stotine tisuća srpskih ekstremista najavljuje rat za “Veliku Srbiju” i jasno daje do znanja da mir i dogovor ne želi.
Usporedo s ovom agresijom teče naoružavanje srpskih enklava po Hrvatskoj, a sindrom “ugroženosti” Srba (svih i svugdje) prenosi se poput lančane reakcije i on je pouzdan katalizator za ono što slijedi.
“Balvan revolucija”, naoružavanje Srba i “saoizacija” Hrvatske
Od ljeta 1990. godine, usporedo s rušenjem balvana, zakrčivanjem cesta i dizanjem barikada, Srbi se planski i organizirano naoružavaju u dijelovima Republike Hrvatske u kojima su već uspostavljene čvrste jezgre četničkih ekstremista okupljenih oko Srpske demokratske stranke kojoj je na čelu “srpski Nestor”, huškač i patološki bolesnik, Jovan Rašković koji znalački igra svoju ulogu “duhovnog oca” prekodrinskih Srba i skupa s beogradskom klikom gura ih u rat protiv susjeda u vlastitoj državi. Oružje stiže tajnim kanalima a glavni organizatori tih operacija su srbijanska SDB i KOS “JNA” koji za poslove na terenu koriste kriminalce i svoje stare suradnike.
Pred Božić 1990. godine (22. prosinca), Republika Hrvatska donosi svoj Ustav. Srbi tvrde kako su iz njega “izbačeni” – i to im je od tada nadalje jedna od uporišnih točaka za pravdanje svega što čine. Dakako, u pitanju je podla i prljava laž. Njima nije bilo do ravnopravnosti, nego do toga da u Hrvatskoj budu gospodari – baš kao što su bili od 1945. do 1990.
Evo citata iz Preambule Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. koji to dokazuje:
“Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost i odlučnost za uspostavu Republike Hrvatske kao suverene države.
Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”
(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, Izvorišne osnove, stranica posjećena 3. 8. 2020.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)
Dakle, Srbi ne samo da nisu “izbačeni” iz hrvatskog Ustava, nego se u prvoj njegovoj verziji spominju na prvom mjestu među ukupno 8 poimence nabrojanih manjina – no, njihova propaganda i dalje ovu laž koristi kao jedan od krunskih “dokaza” srpske “ugroženosti” u “novoj NDH”.
Kad je u pitanju sindrom srpske “ugroženosti”, zanimljivo je da se ona javlja isključivo i uvijek u krajevima gdje je taj narod u većini – a sva lokalna vlast u njihovim rukama od 1945. nadalje. Samo njihovo ponašanje (počevši od prvih mitingaških pohoda preko rušenja balvana i naoružavanja do ubijanja policajaca i prolaznika iz zasjeda i kasnijih napada na policijske postaje, sela i gradove), svjedoči o tomu kako je u pitanju klasična podvala koja sa stvarnim stanjem stvari nema ničega zajedničkog. Uostalom, politički predstavnici ove manjine, na drzak i arogantan način odbili su sve ponude i jamstva što su ih glasno i jasno (u usmenoj i pismenoj formi) punih 5 godina davali predstavnici nove hrvatske vlasti, pa i sam predsjednik dr. Franjo Tuđman, ali i međunarodna zajednica. U samome početku bila su im zajamčena mjesta u Saboru RH, pa čak i funkcija potpredsjednika parlamenta (obnašao ju je Simo Rajić koji je morao tu dužnost napustiti zbog pritiska ekstremista iz redova vlastitog naroda). Bilo je u Saboru i Srba koji su pokušali voditi razumnu politiku – dogovora i sporazuma – poput Milana Đukića i njegove Srpske narodne stranke, ali odmah su prozvani “Tuđmanovim Srbima”, a uskoro je letjela u zrak i Đukićeva obiteljska kuća u Donjem Lapcu. Tako je četnička bagra utišala glasove časnih i poštenih Srba koji nisu bili za ratnu opciju.
Dana 8. kolovoza 1990. godine Skupština SFRJ donosi odluku o prihvaćanju višestranačja. Pet dana poslije (13. kolovoza), predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović prima na razgovor delegaciju srpskih terorista iz “kninske krajine” (Milana Babića, Davida Rastovića i Bogoljuba Popovića), a već 17. kolovoza kninski zubar Milan Babić proglašava “ratno stanje” na području buduće “sao krajine”, uz rušenje balvana, zakrčivanje cesta i pruga i držanje naoružanih straža na barikadama.
Dana 30. rujna 1990., “srpsko nacionalno vijeće”, temeljem navodnog “plebiscita srpskog naroda” proglašava autonomiju, a u isto vrijeme Russellovu sudu se podnosi tužba protiv Republike Hrvatske zbog “pripremanja genocida” protiv srpskog naroda.
Srpska manjina u krajevima koje je zahvatila “saoizacija” (koja ne čini više od 6% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske) u potpunosti negira i opstruira pravo svih drugih građana na slobodno i demokratsko odlučivanje o svojoj sudbini.
Na općenarodni referendum na kojem se odlučivalo o samostalnosti Republike Hrvatske ili njezinu ostanku u jugoslavenskoj državnoj zajednici (19. svibnja 1991. godine), izašlo je 83,56% građana koji su svojom plebiscitarno izraženom voljom (preko 94%) potvrdili opredjeljenje za raskid veza s Jugoslavijom i samostalan put Republike Hrvatske.
To je još više razjarilo terorističku struju, pa su “ugroženi” Srbi nastavili sa svojom serijom zločina što su ih započeli u Pakracu, na Plitvicama i pokoljem u Borovu Selu, kad su krvnički, bestijalno umorili 12 hrvatskih mladića – redarstvenika.
I tako je to teklo sve do otvorenog rata u kojem su “ugroženi” Srbi nemilice ubijali, rušili, palili, pljačkali, silovali…
Ugroženost? Strah? Nesigurnost? Ponaša li se tako narod koji je doista izvrgnut teroru i nasilju? Treba biti potpuno slijep pa povjerovati u tako nešto.
Nikako nisu pristajali na mirno rješenje – a poslije bježanije udarili u kuknjavu o “genocidu”
Hrvatska vojska je od vojnih operacija ‘Otkos 10’ (listopad/studeni 1991.), ‘Gusar’ (Maslenica, siječanj 1993.), Medački džep (rujan 1993.), Zima ’94. (oslobađanje dijela planinskog masiva Dinare i Livanjskog polja – od 29. studenoga do 24. prosinca) do oslobađanja područja zapadne Slavonije u operaciji ‘Bljesak’ (1/2. svibnja 1995.), izvela čitav niz ratnih operacija s ograničenim vojnim ciljevima koje su bile jasno upozorenje okupatoru ali i međunarodnim čimbenicima da se stanje kakvo je Hrvatskoj nametnuto neće trpjeti u nedogled.
Predsjednik Republike Hrvatske i hrvatska Vlada i pored svega, nakon svih patnji i ratnih stradanja uzrokovanih brutalnom srpskom agresijom, nastojali su spriječiti ono najgore i izbjeći ratnu opciju i žrtve. Vijeću sigurnosti OUN-a uputili su 20. srpnja 1995. godine upozorenje kako će Hrvatska ne postigne li se sporazum s teroristima biti primorana poduzeti mjere uspostave narušenog pravnog poretka na okupiranom području sukladno Članku 51. Povelje OUN-a, kako bi zaštitila svoje vitalne državne interese.
Među ostalim, uporište za povratak cjelokupnog državnog područja pod hrvatski suverenitet postojalo je osim u Povelji OUN-a i u do tada donesenim rezolucijama ovog tijela koje jasno definiraju okupirane dijelove kao hrvatski teritorij, pa i onoj br.49/43., od 21. listopada 1994. godine.
Nažalost, ništa od toga nije utjecalo na ekstremiste iz „sao krajine“ i njihove beogradske mentore da se dozovu pameti i odustanu od daljnjeg zaoštravanja stanja.
I kad se više nije imalo kud, kad se čaša prelila, Hrvatska je bila primorana pokrenuti ‘Oluju’ koja je osim što je oslobodila okupirani dio teritorija, spasila bihaćku enklavu od genocida – koji bi se sasvim sigurno dogodio slično kao i u Srebrenici, uz još teže posljedice, obzirom na broj ljudi u ratnoj zoni i način odvijanja dotadašnjih ratnih operacija.
Treba li još komu dokazivati kako razaranja i zločini što su ih uzrokovale srpske agresorske snage 90-ih godina prošlog stoljeća nisu zabilježeni na tlu Europe od Drugoga svjetskog rata? Može li se bestijalnost i okrutnost u počinjenju barbarskih zločina (koji su usporedivi jedino sa srpsko-crnogorskim masakrima nad albanskim življem u Balkanskim ratovima) opravdati bilo čime, pa čak i „ugroženošću“ bilo koga i bilo gdje?
I ono što je u svemu toliko perverzno da se teško može pojmiti: kroz sve te godine okupacije hrvatskog područja, srpska je propaganda tvrdila je kako su Srbi jedine žrtve i kako su upravo oni izvrgnuti istrebljenju. Usprkos svim nepobitnim dokazima (pa i onim zabilježenim kamerama od strane samih agresora), svjedoci smo jedne zaprepašćujuće sklonosti krivotvorenju prošlosti (i same stvarnosti) koja prelazi granice zdravog razuma i završava u sferi socio-patologije.
Tako su „ugroženi“ Srbi, od silnoga „straha“ i pritisnuti „genocidom“, do kraja 1994. godine vojno ovladali s preko 70% Bosne i Hercegovine i gotovo 30% Hrvatske.
I da završimo priču o uzrocima jednostavnom konstatacijom: Da je ovisilo od Hrvatske, niti bi bilo rata ni ‘Oluje’.
I tu prestaje svaka daljnja rasprava o tomu je li nam ‘Oluja’ trebala ili ne. Ona je, nažalost, bila neminovnost, žrtva koju je Hrvatska morala podnijeti da bi preživjela …i to je jedina prava istina. Druge nema.
- nastavlja se
Zlatko Pinter
