By Damir Kos, hrabri dragovoljac iz Koprivnice, imao je tek 24 godine kada se u jesen 1991. s povijesnim Konvojem Libertas uputio na hrvatski jug. U trenucima kada je Dubrovnik krvario u potpunom okruženju, ovaj mladi Podravac nije mogao mirno sjediti kod kuće. Otišao je braniti domovinu, no sudbina mu je namijenila najteži mogući put. Nakon što je teško ranjen na južnom bojištu, zarobljen je od strane agresorskih snaga i odveden u zloglasni koncentracijski logor Morinj u Crnoj Gori, gdje je započeo njegov hod po mukama.
Svjedočanstva o Damirovu boravku u Morinju oslikavaju nezamislivu okrutnost sustavne torture. Nepokretan, u teškim ranama i bez ikakve medicinske pomoći, bačen je u običan kontejner za smeće koji je logorskim čuvarima služio kao samica. U tom usijanom limu, u neopisivim bolovima, prljavštini i smradu, proveo je nekoliko dana na rubu svijesti. Svaki vanjski udarac u kontejner odjekivao je poput eksplozije u njegovoj glavi, a umjesto kapi vode koju je preklinjao, dobivao je samo uvrede.
Iz Morinja je prebačen u bolnicu u Trebinje, no tamo ga je dočekao novi krug zvjerstva pod krinkom medicinske skrbi. Tamošnji liječnici operirali su ga potpuno na živo, bez ikakve anestezije. Dok je bio pri punoj svjesnosti, namjerno su ga ubadali kirurškim škarama u zdrave dijelove tijela samo kako bi promatrali njegove samrtne grčeve i smijali se njegovim kricima. Iz tog pakla pušten je tek nakon razmjene kao stopostotni hrvatski ratni vojni invalid prve skupine. Premda se vratio u rodnu Koprivnicu, duboke fizičke i psihičke traume pratile su ga sve do prerane smrti u veljači 2015. godine.
Tragedija Damira Kosa i stotina drugih zatočenika ni danas, desetljećima nakon rata, nije u potpunosti pravno i politički zaključena. Pitanje ovog zloglasnog logora preraslo je u ozbiljan diplomatski spor između Hrvatske i Crne Gore, pri čemu službeni Zagreb uvjetuje crnogorski ulazak u Europsku uniju rješavanjem otvorenih pitanja iz ratne prošlosti. Hrvatska vlada uputila je Europskoj komisiji dokument s osam jasnih zahtjeva, u kojima se najviše žali na konkretne propuste crnogorskih vlasti.
Zagreb prvenstveno prigovara zbog neisplate odštete logorašima. Proces donošenja odluka o pravičnoj naknadi štete za više od 300 preživjelih hrvatskih zatočenika neopravdano se i stalno odgađa. Također, veliki problem predstavlja i skrivanje spomen-ploče. Nakon što je 2022. postavljeno obilježje u Morinju, lokalne vlasti postavile su oko njega metalni okvir kako bi ga izvan službenih komemoracija sakrile od očiju javnosti zbog natpisa koji spominje velikosrpsku agresiju.
Hrvatska oštro prosvjeduje i zbog veličanja stražara iz logora, budući da gradski bazen u Kotoru nosi ime po Zoranu Gopčeviću, nekadašnjem vaterpolistu, ali i čuvaru iz Morinja optuženom za zlostavljanje zarobljenika. Uz to, službeni Zagreb upozorava na manjkavo pravosuđe. Iako su četiri osobe osuđene za mučenja, crnogorski sudovi do danas nisu donijeli nijednu presudu po zapovjednoj odgovornosti, a suđenja su potpuno zaobišla zločine počinjene nad civilima.
Uz rješavanje pitanja Morinja, Hrvatska vlada inzistira i na povratu otetog školskog broda Jadran, otvaranju vojnih arhiva radi pronalaska nestalih osoba, te povratu imovine Hrvatima u Boki kotorskoj. Poruka Zagreba je jasna. Trajno se pomirenje i dobrosusjedski odnosi ne mogu graditi na zaboravu i prešućivanju patnji žrtava poput Damira Kosa.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
