By Ne znam da li je dr. Marijan ikada u životu imao nekoga pored sebe tko bi ga poučio da je veliki problem generalizirati i cijeli jedan narod povezivati sa sporadičnim slučajevima kako bi se „oprala“ određena pojava koja nekomu ne ide u prilog. U svom intervjuu cijenjeni doktor povijesnih znanosti sam sebe negira. Najprije kaže kako su se neki dijelovi Bosanske Posavine obranili i nisu pali, a onda govori kako su brojni ljudi iz Bosanske Posavine napustili svoja povijesna ognjišta. To je, prije svega, notorna laž. Istina je da su određeni ljudi napuštali svoja ognjišta i odlazili negdje daleko, ali je isto tako istina i da su se neki zadržavali u Republici Hrvatskoj uključivali u postrojbe Hrvatske vojske, pa čak branili i njegovo Livno i Rujane, kada su se brojni Livnjaci, vjerojatno slučajno, nalazili u Splitu, Zagrebu ili negdje daleko. Naravno, da je puno veći broj časnih i poštenih Livnjaka od onih koji su pobjegli. Uostalom, kao i onih koji su ostali u Posavini nakon pada Dervente, Modriče, Odžaka ili Broda. Osobno sam kao reporter Hrvatskih vojnih glasila posjećivao pripadnike 103. derventske brigade na bojišnici u Vidovicama, ili 105. i 101. brigade HVO na drugim bojišnicama na oraško-šamačkom području. Reći kako su ljudi iz Posavine pobjegli glavom bez obzira je u najmanju ruku nekorektno i nepošteno pogotovo kada dolazi od tako učenoga čovjeka.
Prema dobro obavještenim izvorima žiteljima Bosanske Posavine, i onima koji žive na području gdje su rođeni, ali i onima koji žive i kruh zarađuju izvan nje, razgovor dr. sc. Davora Marijana, uvaženog povjesničara za Večernji list,koji je objavljen 31. listopada ove godine pod naslovom „Za pad Bosanske Posavine krivi su Srbi. Bili su nadmoćniji i blje organizirani“ nije nimalo ugodan. Čak štoviše brojni ga smatraju običnim političkim pamfletom i najave knjige kojom bi dr. Marijan trebao zaraditi određena financijska sredstva, obrazlažući svoja znanstvena saznanja o padu Bosanske Posavine u periodu od lipnja do listopada 1992. godine. Posebno se u razgovoru i činjenicama koje je iznio dr. Marijan nisu mogli naći i s njima složiti ljudi koji su u tom periodu bili na području Bosanske Posavine kao dio postrojbi HVO-a i HV-e, pogotovo oni koji su ponikli na prostoru osam posavskih općina.
Dr. Marijan je u intervjuu iznio niz netočnosti i paušalnih ocjena, koje u ovom trenutku, trenutku kada se Bosanska Posavina budi i kada se aktivno radi na omogućavanju kakvog-takvog povratka na prostore Bosanske Posavine, liči kao otvorena provokacija i „vjetar unatrag“, od strane čovjeka koji nije ničim izazvan. Iz intervjua je razvidno da dr. Marijan nije uspio, iako je, kako tvrdi, sagledao sve vojne dokumente i jedne idruge zaraćene strane, shvatiti srž problema Bosanske Posavine ili, tvrde mnogi, svjesno je išao negativiziratiPosavljake i time dovesti u pitanje sve moguće projekte koji bi se eventualno učinili u Posavini, prikazujući Posavljake kao neautentične i kukavice.
Iako, ljude u Bosanskoj Posavini zanima sve što je vezano uz Posavinu, pa i okolnosti oko pada, danas, 28 godina od toga događaja, kada su ponikle nove generacije koje žele mir i razvitak, priča o padu Bosanske Posavine je uvelike vraćanje unazad i „sipanje soli“ na otvorenu ranu posavskoga puka. Tko je „kriv“ za pad Bosanske Posavine znaju i ptice na granama. To više nije niti upitno. Upitno je samo kako netko nakon 28 godina pokušava prikazati posavski narod kao kukavice koje su napustile svoja ognjišta i pobjegle. U teška vremena nikad nije dobro generalizirati, pa je tako tvrdnja dr. Marijana kako su Posavljaci napustili i pobjegli iz Posavine teza koju se plasira i preko Oltara od strane nekih političkih krugova među svećenicima i to nasred Posavine. No, da li je baš istina takva?
Ne znam da li je dr. Marijan ikada u životu imao nekoga pored sebe tko bi ga poučio da je veliki problem generalizirati i cijeli jedan narod povezivati sa sporadičnim slučajevima kakobi se „oprala“ određena pojava koja nekomu ne ide u prilog. U svom intervjuu cijenjeni doktor povijesnih znanosti sam sebe negira. Najprije kaže kako su se neki dijelovi Bosanske Posavine obranili i nisu pali, a onda govori kako su brojni ljudi iz Bosanske Posavine napustili svoja povijesna ognjišta. To je, prije svega, notorna laž. Istina je da su određeni ljudi napuštali svoja ognjišta i odlazili negdje daleko, ali je isto tako istina i da su se neki zadržavali u Republici Hrvatskoj uključivali u postrojbe Hrvatske vojske, pa čak branili i njegovo Livno i Rujane, kada su se brojni Livnjaci, vjerojatno slučajno, nalazili u Splitu, Zagrebu ili negdje daleko. Naravno, da je puno veći broj časnih i poštenih Livnjaka od onih koji su pobjegli. Uostalom, kao i onih koji su ostali u Posavini nakon pada Dervente, Modriče, Odžaka ili Broda. Osobno sam kao reporter Hrvatskih vojnih glasila posjećivao pripadnike 103. derventske brigade na bojišnici u Vidovicama, ili 105. i 101. brigade HVO na drugim bojišnicama na oraško-šamačkom području. Reći kako su ljudi iz Posavine pobjegli glavom bez obzira je u najmanju ruku nekorektno i nepošteno pogotovo kada dolazi od tako učenoga čovjeka.
Tko je kriv za pad dijela Bosanske Posavine vjerojatno nitko nikada neće javno reći ali je činjenica da su se po Posavini u to vrijeme u nenajavljenim trenucima po crtama bojišnice vrzmali pojedini hrvatski generali, koji se nisu najavljivali službenim putem te da je nakon jedne takve posjete jednog kasnije preminulog i došlo do povlačenja a potom i pada. Osobno sam kao vojak 108. HVO brigade Ravne-Brčko na bojišnici na Donjim Dubravicama slušao Radio Republike Srpske i informaciju kako se toga dana 6. ožujka 1993. godine u Bijeljini na sastanku nalazi izaslanstvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne iz Mostara te da je, kako reče spiker, sastanak biovrlo konstruktivan. Bio je to dan u kojem je na slobodno brčansko područje palo „brdo“ neprijateljskih granata, a to je područje od Bijeljine udaljeno svega 40-50 kilometara. Tada u Bijeljini nisam bio i ne znam o kakvoj se konstruktivnosti radilo, ali sam uvjeren da nije slučajan napad na Boderište koji se dogodio dva dana poslijebijeljinskog„konstruktivnog“ sastanka kada je ubijeno osam pripadnika HVO-a. Pretpostavljam da gospodin Marijan u svim mogućim vojnim dokumentima koje je čitao to nije našao. Ti podatci i te činjenice jednostavno bacaju sjenu na cijelu priču.
Također, kada su dečki iz s druge strane koridora uspjeli osvojiti koridor kao da je izostala potpora topništva s druge strane rijeke Save.
Kada gospodin Marijan u razgovoru ističe kako je pala samo Zapadna Posavina onda uistinu se ne možemo i ne smijemo složiti s tom konstatacijom, jer su bila pala hrvatska sela u općini Brčko (Ulice, Vukšić, Donji Rahić, Gradice, Gorice, Krepšić, Marković Polje, Laništa, itd…), pa tako i sela oko Šamca i Gradačca, a i u općini Orašje bile su okupirane, Vidovice, Kopanice, itd… Dakle, i ta teza ne stoji.
O svim drugim izjavama gospodina Marjana u tom intervjuu dade se govoriti i polemizirati, ali o gornjim izjavama nema zbora idogovora. Nema, jer te riječi tako učenog Hrvata, ma odakle bio, nisu korektne prema onima koji su pali i svoj život dali na Oltar domovine. Možda ipak gospodin Marijan nije sve dobro proučio. Bilo je žrtava u Posavini. Itekako. Na koncu konca, Posavina danas zjapi prazna i to nije čudno. Čudno je što prazna zjape i druga hrvatska područja u BiH. Zbog čega?
Piše: Anto PRANJKIĆ
