By I kod nas se priprema služenje vojnog roka, svega dva mjeseca, za mlade od 18 do 30 godina. Pojedini mediji objavljuju da „ima ljudi koji jednostavno ne žele u vojsku…“., kao da su oni koji su 1991. branili i obranili hrvatsku državu s veseljem odlazili u obrambeni Domovinski rat, u borbu protiv velikosrpskog agresora, i još k tome gotovo nenaoružani.
Ali, veliki broj Hrvata, ali i drugih nacionalnosti, čak se i dragovoljno javljao, ne pitajući hoće li se ili neće vratiti svojim kućama. Kad su nas ispraćali, kad smo odlazili, govorili su nam – „Vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima!“ Malo je kome bilo do „zlatnih slova“…, a nitko o njima tada nije ni razmišljao.
Odlazeći u rat, oskudno odjeveni, pretežno sa nekim starijim puškama, nitko vas nije pitao ni jeste li zdravi, je li dobro baratate oružjem, koga ste ostavili kod kuće…najvažnije je bilo braniti i obraniti državu, kako bi baš ti mladi kojima se danas „ne ide ni na služenje vojnog roka“, (svaka čast iznimkama), nastavili živjeti u miru i u svojoj državi.
Koliko je samo mladih položilo živote na Oltar domovine? Koliko se iz rata vratilo ranjenih? Koliki zbog agresije nisu završili započeto školovanje, a koliko ih je ostalo čak i bez zaposlenja? A što je s onima čija djeca su ostala bez jednog ili oba roditelja, a što je s majkama koje su svaki dan čekale svoje najmilije, a koje su im dopremili u mrtvačkim sanducima?
Takva se pitanja, danas, nažalost, rijetko ili uopće ne postavljaju.
Što to znače „ne želim ići u vojsku“?
Pa, ako „ne želi ići u vojsku“ i barem malo za razliku od brojnih onih iz 1991. biti spreman, ako zatreba, braniti Domovinu, to znači da umjesto njega treba i mora uzeti pušku netko drugi, njegov susjed, prijatelj, rođak…, da umjesto njega treba, ne daj Bog, možebitno netko drugi nastradati, a on i takvi će od kuće, ležeći na kauču, i gledajući tv, pratiti situaciju na terenu!
Takvih je bilo i u vrijeme Domovinskog rata.
Naime, bojimo se da oni, koji u vrijeme stvaranja hrvatske države, ni na koji način nisu željeli sudjelovati u rušenju propale Jugoslavije, da su baš ti takvo razmišljanje prenijeli i na svoju djecu, kao „u rat idu samo budale“, pa da je i otud otpor prema (sa)čuvanju države koju su dobili „na dlanu“.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
