By Republika Hrvatska je više od 1.800 dana na vlastitom teritoriju trpjela divljanje srpskih terorista koji su sa subraćom iz Srbije i Crne Gore, koristeći udarnu snagu i resurse tadašnje federalne vojske (“JNA”) u okviru udruženog zločinačkog pothvata, genocidom i etničkim čišćenjem, uz masovne zločine i golema razaranja nastojali provesti svoj bolesni naum o “ujedinjenju srpskih zemalja”.
Vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i “Oluja” stavile su točku na ovaj osvajački projekt koji u svojoj suštini nije bio ništa drugo do odraz stanja bolesne svijesti u jednom (nažalost) značajnom dijelu srpskog naroda. Velikosrpska ideologija je međutim, preživjela; ne samo u glavama onih koji i danas vladaju Srbijom i odgajaju javno mnijenje u duhu velikosrpstva, nego i u svijesti stotina tisuća običnih ljudi – Srba kojima Srpska pravoslavna crkva i intelektualci iz naraštaja u naraštaj nameću lažnu povijest utemeljenu na mitovima i opsjenama, a stvaranje “Velike Srbije” pretvaraju u nacionalni imperativ prvoga reda, jedinu moguću, neizbježnu, sudbinsku “misiju” srpskog naroda od čijeg ostvarenja ovisi sve, pa i sama njegova biološka opstojnost.
U svojoj srži, velikosrpska ideologija temelji se na rasizmu (teoriji srpske “nad-rase”) i konceptu neprestanog širenja životnog prostora na račun susjednih zemalja, pa se usporedba s naci-fašizmom nameće sama po sebi. Ako je tomu tako, a jest, pozvani smo i obvezni govoriti istinu o prošlosti, pa i o ‘Oluji’ i o razlozima koji su do nje doveli, uključujući naravno, uzroke svega onoga što se u Republici Hrvatskoj događalo tih 90-ih godina prošlog stoljeća. A oni su mnogo dublji i složeniji nego se na prvi pogled čini.
Točno u 5 sati ujutro, 4. kolovoza 1995. godine, Hrvatska je konačno započela s oslobađanjem svoga okupiranog teritorija. Na 600 kilometara dugoj bojišnici, topnička i raketna oruđa Hrvatske vojske svojim su plotunima označila kraj zločinačke srpske paradržavne tvorevine. Munjevite prodore naših snaga na 30 taktičkih pravaca (čime su formacije terorista razvučene, bez mogućnosti grupiranja), ne bi zaustavila ni mnogo jača oružana sila od one s kojom su raspolagali teroristi. Za samo 48 sati, vraćen je suverenitet nad uzurpiranim međunarodno priznatim državnim područjem Republike Hrvatske, uz nažalost, neizbježne žrtve na obje strane. Oslobođeno je 11.000 km2 državnog teritorija, odnosno, 18,4% ukupne površine Republike Hrvatske.
Agonija koja je trajala gotovo punih 5 godina, završila je. Hrvatska je došla do svoje slobode i državne cjelovitosti, a oni koji su počinili masovne zločine, besprimjerna razaranja, pljačke, paljevine i silovanja u ime stvaranja “Velike Srbije”, nakon kratkotrajnog otpora dali su se u bezglavi kukavički bijeg, tjerajući na “egzodus” vlastite civile (žene, djecu i starce) i koristeći ih kao živi štit.
Režirana bježanija srpskih ratnih zločinaca koji su planski evakuirali i civile kako bi im poslužili kao živi štit
Potomci srpskih “heroja” s Cera, Kolubare, Mojkovca, Kajmakčalana, Solunskog fronta, vatreni sljedbenici Nemanjića i kosovskih junaka, mitomani, nacionalni fanatici, ekstremisti, kriminalci i robijaši (pušteni na slobodu upravo zbog odrađivanja najprljavijih poslova u ratu), sva ta zločinačka bulumenta koja je išla ruku pod ruku s komunističkom oficirskom klikom i zanosila se povijesnim mitovima i “veličinom” svoje nacije, njezinom “izabranošću” i pravoslavljem i u to ime počinila grozne i masovne zločine nad civilnim stanovništvom, svoje pravo, kukavičko lice, pokazala je u srazu s hrvatskom oružanom silom. Mit o srpskoj “nepobedivosti” i vojnoj i “nadmoći” raspršio se poput mjehura od sapunice.
Čak je i srpski “vožd” Milošević (nedugo poslije ‘Oluje’) oštro prigovorio “krajinskim” liderima kako su “pobegli kao zečevi”.
Evo što o tomu kaže jedan srpski izvor:
“Monolog Slobodana Miloševića i optužujuće reči upućene Milanu Martiću izrečeni su na sastanku sa krajinskim vodstvom na sednici Vrhovnog saveta odbrane Jugoslavije 14. avgusta 1995. nakon operacije Oluja.
‘Utekli su k’o zečevi, a sada hoće da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije…’
‘Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine. Napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca, nisu se mogli braniti ni 12 sati.’
‘Da smo istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne? Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu?'” (Vidi: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2011&mm=05&dd=17&nav_id=512783; stranica posjećena 30. 7. 2021.)
Dakle, posve je jasno kako je ova bježanija bila dio plana koji je skrojen u vojno-političkim krugovima srpske paradržave, te da je evakuacija civilnog stanovništva s okupiranog hrvatskog područja uvježbavana mjesecima ranije, a posebice intenzivno poslije blistavo izvedene vojno-redarstvene akcije ‘Bljesak‘.
Brojna dokumenta – prije svega ona što ih je prikupio i u svojim knjigama objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata zahvaljujući stručnom i marljivom radu ravnatelja dr. sc. Ante Nazora i njegovih suradnika, nedvojbeno potvrđuju ovu činjenicu. Postoji bezbroj materijalnih dokaza o tomu iz samih arhiva terorista (primjerice, snimka jedne od takvih vježbi evakuacije civila iz srpnja 1995. godine, u mjestu Tržić na Kordunu: https://www.youtube.com/watch?v=UYjh3aAvczc&ab_channel=ARHIVIST).
(Vidi: REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1990.-1995. DOKUMENTI; Dokumenti vojne provenijencije ‘Republike Srpske Krajine’ i Dokumenti institucija pobunjenih Srba (s prijepisima originalnih dokumenata iz arhiva) u 16 knjiga. (Detaljnije na: http://centardomovinskograta.hr/?page_id=20; stranica posjećena 30. 7. 2021.)
U takvom ozračju, napori koje su hrvatske vlasti i sam predsjednik dr. Franjo Tuđman činili kako bi uvjerili srpsko stanovništvo da ostane u svojim selima i gradovima jamčeći im sigurnost i zaštitu, imali su ograničen domet. Oni su (kao i u godinama okupacije), ipak više vjerovali svojim vođama nego hrvatskoj državi.
Nikako se ne smije zanemariti da je najveći broj za rat sposobnih muškaraca s okupiranih područja sudjelovao u agresiji, te da je veliki dio njih počinio zločine i okrvavio ruke, pa tu svakako treba tražiti dodatne motive koji su ih naveli da pobjegnu prije dolaska Hrvatske vojske. Dokumentarni film ‘Amarcord’ 1 i 2 (redatelja Pavla Vranjicanija, koji se može i danas pogledati na YouTube-u (https://www.youtube.com/watch?v=soool8vYiaY&ab_channel=machinehead; https://www.youtube.com/watch?v=vxVJhSXatGg&ab_channel=machinehead), svjedoči o tomu kako je tekao “egzodus” i to zabilježeno na licu mjesta, okom kamere (9., 10. i 11. kolovoza 1995.). Prvoga dana, granicu prelaze luksuzni automobili i džipovi u kojima se nalazi “viša klasa” – vojni i politički dužnosnici, novopečeni “biznismeni” i “snalažljiviji” pojedinci, uglavnom društvena krema, odnosno imućni “krajišnici” kojima je rat dobro došao kako bi se materijalno okoristili pljačkom, lopovlukom i švercom. Sutradan na red dolazi “srednja klasa”. Za volanima su (kao i dan prije) isključivo vojno sposobni muškarci koji su za potrebe putovanja ratne uniforme zamijenili civilnim odjelima. Traktora i sirotinje još uvijek nema. Oni na red dolaze tek trećeg dana (11. kolovoza). Tako je u kratkim crtama tekao planirani i organizirani “egzodus” iz “srpske krajine”.
O tim događajima prilično vjerne opise možemo pronaći i kod nekih srpskih autora – aktera agresije i terorizma, primjerice, u knjizi general-majora Milisava Sekulića (Knin je pao u Beogradu, Bad Vibel – Njemačka, 2000.), operativca koji je iz Beograda kao visoki oficir “JNA” bio upućen u “srpsku vojsku krajine”. Sekulić (koji je inače uvjereni velikosrbin i žali zbog poraza), tvrdi kako je štab krajinske paravojske znao točno dan i sat početka operacije ‘Oluja’, te da je umjesto borbe naredio evakuaciju stanovništva, što je njihov “vrhovni savet odbrane” obznanio svojom odlukom od 4. kolovoza 1995. godine u 20,00 sati.
Unatoč svemu, iz Beograda i srpskih izbjegličkih krugova uslijedila je kuknjava o “etničkom čišćenju”, pa čak i “genocidu” koji je izvršen nad “krajinskim” Srbima – dakako, uz enormno uvećane brojke “proteranih Srba” i potpuno zanemarivanje svega onoga što se na području Republike Hrvatske događalo vezano za srpski terorizam i barbarsko haračenje u razdoblju od 17. kolovoza 1990., do 4. kolovoza 1995. godine.
A dogodilo se dosta toga. I ništa nije započelo 4. kolovoza 1995. godine, nego mnogo ranije, već s prvim velikosrpskim mitingom u Kninu, 28. veljače 1989.
Ljudske žrtve kao najteža ali i neizbježna posljedica rata
Srpski agresor ubio je u Hrvatskoj više od 15.000 osoba (od čega 1.077 civila nesrpske nacionalnosti samo u UNPA zonama koje su tobože bile “zaštićene” od snaga UN-a), srušio desetke tisuća kuća i uništio 180.000 domova, veliki broj crkava, bolnica, knjižnica, škola, domova zdravlja, objekata koji su zaštićeni kao spomenici kulture, devastirao čitave regije (istočna i zapadna Slavonija, Kordun, Banovina, Lika, sjeverna i južna Dalmacija), sravnio sa zemljom Vukovar, teško oštetio (danonoćnim granatiranjem) brojne druge gradove (Osijek, Gospić, Karlovac, Slunj, Slavonski Bod, Županju, Dubrovnik, Zadar i druge), razrušio infrastrukturu i gospodarske objekte, protjerao preko pola milijuna osoba sa svojih ognjišta, na tisuće civila i branitelja otjerao u logore gdje su zvjerski mučeni, ponižavani i ubijani (dio završio i u logorima u Srbiji), uzrokovao goleme patnje i stradanja, uz tisuće invalida i trajno traumatiziranih, provodio sustavna silovanja stotina zatočenih žena i djevojčica, na najprimitivnije načine seksualno zlostavljao stotine zarobljenika, itd., itd.
Bestijalni zločini i masakri u Vukovaru, Borovu Selu, Borovu Naselju, na Ovčari, u Lipovači, Lušcu, Ćelijama, Tovarniku, Dalju, Erdutu, Aljmašu, Lovasu, Sotinu, Tordincima, Bogdanovcima, Berku, Đulovcu, Škabrnji, Širokoj Kuli, Voćinu, Četekovcu, Čojlugu, Balincima, Graboštanima, Stublju, Kozibrodu, Majuru, Kostrićima, Kuljanima, Strugi, Zamlaći, Dragotincima, Kraljevčanima, Petrinji, Skeli, Baćinu, Nadinu, Lovincu, Jasenicama, Smoljancu, Slunju, Joševici, Saborskom i brojnim drugim mjestima svjedoče o razmjerima srpskog naci-fašističkog ludila i destrukcije.
Gotovo da nema naselja na ratom okupiranom području u kojem agresor nije izvršio zločin. Do jeseni 2015. godine, u Republici Hrvatskoj otkriveno je 149 masovnih grobnica, ali to, nažalost, nije konačan broj. Beograd podatke o nestalima daje na kapaljku (onda kad i koliko im to s obzirom na političke interese odgovara), dok hrvatski građani srpske nacionalnosti koji znaju za sudbine mnogih žrtava iz raznih razloga ne žele dati informacije. Agonija onih koji već gotovo 30 godina traže kosti svojih najbližih, nastavlja se. I, da se ne zaboravi: “JNA” i četnici bili su u čvrstom savezu i skupa su uzrokovali patnje i stradanja milijuna civila na području bivše SFRJ 90-ih godina, što samo po sebi pokazuje kako su priče o bilo kakvom antifašizmu u srpskom narodu ništa drugo do najobičnija tlapnja koja nema nikakvog dodira sa stvarnošću.
Bio je to rat protiv civila, kako s pravom u jednom od najčitanijih hrvatskih dnevnika piše ratni načelnik Glavnog stožera saniteta MORH-a dr. Andrija Hebrang koji je 2014. godine u Zagrebu predstavio svoju knjigu Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku.
Prema podacima dr. Hebranga, agresor je u Hrvatskoj ubio više od 8.000 civila (i 6.891 vojnika), od čega su gotovo polovina žene i djeca, čak 47% ubijenih civila starije je od 60 godina, dok je među 30.520 teških ranjenika također više civila nego vojnika. Na srpskoj strani, ubijeno je nekoliko desetaka civila (što priznaje i sam Savo Štrbac, koji kaže da je “pravih civila među poginulima bilo zapravo 80”, ostali su bili naoružani civili). Prema podacima DORH-a, tijekom rata je ubijeno 47 srpskih civila, što je dovoljan dokaz kako je riječ o pogibijama u ratu i pojedinačnim zločinima hrvatske strane, za razliku od masovnih, sustavnih i planiranih zločina srpsko-crnogorskog agresora.
(Opširnije: Večernji list od 30.07.2016.; komentar dr. Andrije Hebranga; http://www.vecernji.hr/hrvatska/nije-dopustivo-primjenjivati-jednaka-mjerila-na-agresora-i-zrtvu-1103023; stranica posjećena 1. 8. 2021.)
Budući da su ljudski gubici najosjetljivije i najbolnije pitanje, evo što o žrtvama na području napadnute Hrvatske kaže izvor iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata – institucije koja se već 17 godina bavi znanstvenim istraživanjima vezano za ovu problematiku.
“‘U bazi podataka Centra su imena 13.914 osobe na, uvjetno rečeno, hrvatskoj strani za koje se pretpostavlja da su smrtno stradale, od toga je 8257 hrvatskih branitelja, a 5.657 civila’, kaže za RSE ravnatelj Centra Ante Nazor, naglašavajući da su to trenutačne brojke, koje će se sigurno još mijenjati.
Tome valja pridodati 1.093 osobe (428 hrvatskih branitelja i 665 civila) koje se prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja iz studenoga 2016. još vode kao nestale, tako da bi ukupni broj stradalih i nestalih s hrvatske strane bio 15.007 osoba.
Na području pod kontrolom samoproglašene ‘Republike Srpske krajine’ (RSK), ukupni broj stradalih i nestalih je 7.204 osobe.
‘Prema podacima iz listopada prošle godine, stradale su 6.304 osobe, a 900 osoba srpske nacionalnosti (petoro vojnika i 895 civila) vodi se kao nestale. Od tog broja 6127 je srpske narodnosti – 395 pripadnika JNA, 3.086 pripadnika Srpske vojske Krajine, MUP-a RSK i srpskih paravojnih postrojbi i 1.782 civila. Za 864 poginule osobe s tog popisa status nije poznat. Preostalih 1.077 smrtno stradalih osoba na okupiranom području Hrvatske 1991 – 1995. su nesrpske narodnosti (od toga 821 Hrvat, 78 Muslimana/Bošnjaka, 25 Mađara itd.)’, kaže Nazor.”
(Vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/hrvatska-ljutski-gubici/28976312.html; stranica posjećena 1. 8. 2021.)
Ovdje treba napomenuti kako citirani podaci potječu iz siječnja 2018. godine, te da dr. Ante Nazor i HMDCDR i dalje nastavljaju s istraživanjima, pa i utvrđivanjem sudbina i okolnosti stradavanja svake pojedinačne žrtve (neovisno o statusu i nacionalnosti) koja je smrtno stradala na području Republike Hrvatske uslijed ratnih okolnosti u razdoblju 1991. – 1995.
Kad se govori o ratnim žrtvama u Hrvatskoj, mora se uzeti u obzir da je agresor izravno odgovoran i za smrt stotina Srba koji su ginuli od njihovih granata – u Vukovaru, Osijeku, Karlovcu, Gospiću i drugim mjestima i bili masakrirani tijekom njihovih akcija etničkog čišćenja kao kolateralne žrtve, te da su mnogi od njih ubijani i na okupiranim područjima, bilo u međusobnim obračunima, pod optužbama kako su “neprijateljski špijuni” ili jednostavno zato što su živjeli u mješovitim obiteljskim zajednicama s Hrvatima.
Ovo u navedenom članku potvrđuje i voditelj HMDCDR, dr. Ante Nazor koji kaže kako “sama etnička pripadnost ne znači i automatsku pripadnost nekoj strani, jer su na slobodnom području Hrvatske zabilježena i stradanja Srba. Jednako tako, među poginulim Srbima na slobodnom području bilo je i hrvatskih branitelja, kao i osoba srpske narodnosti koje su stradale djelovanjem srpskih snaga.”
(Vidi: isto -)
Dakle, broj izravnih ratnih žrtava što ih je uzrokovao agresor (u suradnji sa srpskim teroristima na okupiranim područjima) zacijelo prelazi 15.000 osoba, a u cjelini gledano, on je odgovoran i za sve posljedice koje su proistekle iz oružanih sukoba – jer rat se vodio na hrvatskom tlu, odnosno, na dijelu međunarodno priznate države, Republike Hrvatske. Osim ljudskih žrtava, Hrvatska je kao žrtva agresije u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 4. kolovoza 1995. godine pretrpjela teška razaranja gradova, sela, infrastrukture, gospodarskih i proizvodnih kapaciteta, iz domova je izbjeglo ili je protjerano oko 700.000 građana, a trećina njezina teritorija je devastirana i opljačkana, uz brojne masovne zločine, paljevine i silovanja.
U samoj VRO ‘Oluja’ bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika i policajaca, od čega je smrtno stradalo 239, njih 1430 je ranjeno, a dvoje branitelja je nestalo. Bila je to, nažalost, cijena koju je Hrvatska morala platiti – da bi opstala i preživjela. Za nas ‘Oluja’, pa i sam rat nisu bili pitanje izbora, jer mi oružani sukob nismo ni htjeli ni započeli, nego smo na to primorani. Legitimno pravo obrane svoga teritorija – što je bilo u skladu sa svim međunarodnim normama, pa i Poveljom UN-a čija smo članica od 22. svibnja 1992. – imali smo i mi, Hrvati, kao što ga ima svaki narod na svijetu.
(nastavlja se)
Zlatko Pinter
