By Josip Jović, Junak hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, prvi je hrvatski policajac koji je dao život za hrvatsku Domovinu.
Na Plitvicama je održano obilježavanje 33. obljetnice, od akcije koja je obilježila hrvatsku povijest, i kad je od metka srpskih terorista, na Uskrs, 31. ožujka 1991., poginuo mladi hrvatski redarstvenik, sin Marije i Filipa iz Aržana, dragovoljac Domovinskog rata.
Ali, ni ovog puta nije se moglo bez „podjela“, jer neki koji su bili istaknuti sudionici ove akcije nisu dobili ni poziv za službeno obilježavanje ove, još jedne, tužne obljetnice.
Inače, kao što je poznato, na Plitvicama je podignut i spomenik na sjećanje na ovog Junaka Domovinskoga rata. A priznanje Junak hrvatskog obrambenog Domovinskog rata dodijelili smo mu posthumno (17.12. 2011.) u njegovu rodnom selu. Sa suzama i zahvalnošću primila ga je njegova majka Marija, koja na žalost također više nije među živima. Na njegovoj rodnoj obiteljskoj kući (19. 8. 2007.), na inicijativu moje malenkosti, postavljena je i spomen ploča, u znak sjećanja na ovog hrvatskog viteza kojeg ništa nije moglo zaustaviti da se ne pridruži braniteljima – policajcima. Kad je odlazio, samo je rekao: „Majko, ja više ne mogu gledati na televiziji što Srbi rade od Hrvata!“ Tada nitko nije slutio da će postati prva žrtva, a još manje da će njegovo veliko srce prestati kucati relativno nedaleko njegova rodnog mjesta – Aržana.
Mnogi obilaze njegovo posljednje počivalište,na mjesnom groblju. Zapale svijeću, pomole se i jednostavno kažu – hvala. Bio je jedan od onih za koje su govorili kad smo odlazili u rat – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima. A na mramornoj ploči na njegovu grobu jednostavno piše, tek da se ne zaboravi: „ Josip Jović (1969.-1991.). Uskrs 1991. Prvi branitelj pao za slobodu Hrvatske“. Nu, na to je trebalo nadodati da je život dao na „krvavi Uskrs“, a to su, kako vrijeme odmiče, mnogi i zaboravili.
Što bi danas rekao Jović kad pojedini ekstremni ljevičari pričaju i deru se o privilegijama hrvatskih branitelja i stradalnika, što bi rekao o iznimno velikom broju hrvatskih branitelja koji nakon rata žive „od danas do sutra“, a što o majkama, poput njegove, koje se i malo tko više sjeti?
Kad je bila živa, često sam znao posjetiti Josipovu majku Mariju, odnosno njezinu obitelj. Bila mi je želja da gospođu Mariju povežem sa Katom Šoljić iz Vukovara i Evom Šegarić iz Škabrnje, također Junakinjama hrvatskog Domovinskoga rata, da ih dovedem na jednu tribinu u Zagreb, pa da one pričaju o svojim poginulim sinovima. Nisam uspio, osim što sam ih „povezao“ telefonom. Čule su se i svaka je od njih rekla da bi rado došla, ali da ne mogu zbog bolesti. Sada je jednu takvu ideju više i nemoguće provesti, jer nema više ni jedne od njih, otišle su za svojim sinovima! Eva Šegarić je u jednom danu, 18. studenoga 1991., izgubila supruga i tri sina, a ostala je i bez najmanje desetak članova svoje obitelji.
S obzirom da je u Hrvatskoj i dalje „na snazi“ tzv. „lov na hrvatske branitelje“, ili bolje rečeno selektivno proganjanje ljudi koji su bili među prvima kad je trebalo, srbijanski i ini četnici (zločinci) mogu i dalje spavati mirno. Još nitko, primjera radi, nije odgovarao za smrt Josipa Jovića, ili pak za ubojstvo četiri sina Kate Šoljić, baš kao što nitko nije odgovarao, a kamoli završio na robiji, zbog okrutnog zločina koji je u vrijeme Domovinskoga rata počinjen u Škabrnji, ali i drugdje.
A što se to zapravo dogodilo na današnji dan na Plitvicama? Tamo je u Mukinje 28. ožujka 1991. stigla skupina milicajaca Milana Martića iz Knina s ciljem onemogućavanja prosvjeda djelatnika poduzeća „Plitvice“ protiv pripajanja tog područja tzv. SAO krajini. Na koranskom mostu bile su istaknute zastave SAO krajine i Jugoslavije, a odbor Srpske demokratske stranke u Titovoj Korenici drugi je dan donio odluku o promjeni strukture zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvice i time su čuvarsku službu preuzeli ljudi iz Knina.
Predstavnici mjesnih zajednica slunjske općine na sastanku u Drežnik Gradu zaključili su da hrvatska Vlada ne poduzima ništa protiv nelegalne pretvorbe poduzeća „Plitvice“ i tražena je akcija legitimnih organa Republike Hrvatske.
Policijske uprave Karlovac i Gospić su 31. ožujka 1991. u ranim jutarnjim satima uputile dio svojih snaga na Plitvice sa svrhom uspostavljanja javnog reda i mira na tom području, na kojem su naišle na veliki broj barikada (balvana) s kojih su srpski teroristi otvarali vatru na sva vozila koja su se tamo zatekla.
Josipa Jovića pogodio je rafal kod zgrade pošte, pancirka je bila probijena i relativno brzo je prenesen do vozila hitne pomoći, ali je preminuo na putu do helikoptera.
Sukob između hrvatskih obrambenih snaga i srbijanskih terorista trajao je nekoliko sati, a pobunjenici (zločinci) su bili prisiljeni povlačiti se, odnosno bježati poput zečeva.. Prema policijskim izvješćima, uhićeno je devet pobunjenika, među njima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara i drugi.
Na sjećanje na Josipa Jovića u Aržanu je otvoren i Memorijalni muzej.
Hvala mu – Bio je prvi kad je trebalo!
Na slici: Obitelj Josipa Jovića, kad sam majci njezina sina uručio prigodno priznanje!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
