By Otkako je najavljen obavezni vojni rok, sve je više mladih koji se protive tome, i da tri mjeseca uče vojne vještine.
Kad je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat također se ne mali broj ljudi protivio da obuče vojnu odoru ili su poput Radeta Šerbedžije i sličnih, zajedno sa svojim obiteljima, napustili Hrvatsku, a poslije, kad je sve bilo gotovo vratili su se kao „pobjednici“.
Veliki broj dezertera i izdajica čak i neprestano izbjegava i da zapali svijeću za one koji su stvorili hrvatsku državu, kao to što je bilo – to se njih ne tiče!
Na početku velikosrpske agresije koprivnička Uprava za obranu pozvala je sve bivše rezervne oficire zločinačke JNA, s ovog područja, u dvoranu Domoljuba, gdje im je upućen poziv da se pridruže hrvatskim braniteljima u borbi protiv agresora. Došlo je više od 700 bivših oficira i starješina, iz cijele županije, a na kraju ih se odazvalo svega pet ili šest! Ni njih nije zanimala obrana Hrvatske, a danas je dobar dio njih, odnosno članova njihovih obitelji u „prvim redovima“ u politici, gospodarstvu, prosvjeti, medijima i drugdje.
Ili, od oko 1500 hrvatskih branitelja koji su bili zaposleni u Podravki, gdje sam 12 godina bio predsjednik tamošnje braniteljske udruge, tek samo nekolicina je imala višu ili visoku stručnu spremu, dok „fakultetlija“ nije bilo nigdje, što znači da su iz te tvrtke u obranu Domovine išli samo oni s nižom stručnom spremom. A tako je bilo i u drugim firmama i u drugim gradovima.
Jedan dobar dio mladih koji danas „mrze“ rat i ne vole oružje vjerojatno misle, kako su i u vrijeme velikosrpske agresije bili uvjereni da je rat samo za – za bedake!
Stoga kad danas prelistavamo popis od 15 tisuća pobijenih Hrvata od Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica tek tu i tamo može se naići na neko ime koje je završilo fakultet.
A kad su te „budale“ ili kako sve ne zovu one koji su 1991. nepripremljeni odlazi na prve crte bojišta, koji su si i sami kupovali i oružje, i bili spremni i umrijeti za Domovinu, danas ne mogu vjerovati da netko ne želi ni znati „što je to rat“, u uvjerenju da će ih ponovno braniti i za njih ginuti, oni nalik borcima iz Seljačke bune.
Dakle, ako je uistinu netko protiv obrane Domovine i ne želi uzeti oružje u ruke, takve treba poslati u tzv. “civilnu zaštitu“ i umjesto oružja dati im „metle, lopate, grablje…“ i druge alate, a ne da kako je bilo i u vrijeme okupacije Vukovara i Škabrnje i Voćina i Saborskog…lijepo sjede po kafićima, pijuckaju i slušaju cajke.
Taj tzv. civilni vojni rok trebao bi biti najmanje dva puta duži od onog vojničkog!
Međutim, mnogi su zaboravili da je Hrvate u vojsku svojim stihovima među prvima pozvao i Fran Krste Frankopan (1643- 1671) svojom antologijskom pjesmom – „Pozivanje na vojsku“, a koja, da se podsjetimo, ide ovako:
„Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani,
koga god majka junačka odhrani:
jer bubni, herpauke, povsuda se čuju.,
Šipi, trumbite na dalek glasuju,
dični šeregi skup se zastaju.
Na noge, na noge, vi jalni ležaci,
u vojsku, u vojsku, hrabreni junaci,
sablje i puške na brzom opravte,
vreda potežte k slavnom dundaru.
Stirajte od srca vsak oblak plahosti,
vazmite na se sćit batrivostI,
dražje vam budi glas, ime, poštenje,
neg hip, ,magnutje, sramotno živlernje,
navik on živi, ki zgine pošteno.
Boga višnega na pomoć zazovite,
vaših starih glas, ime ponovte,
na svoje sprotivne navalte ognjeno,
jedan drugoga izručite ljubleno,
živite bratinski, poginte viteški.“
Ovom čuvenom pjesmom Frankopan je budio borbeni moral, što nam je blisko i danas,
Stoga čitajmo Frankopane, ali i neke naše, suvremene hrvatske domoljubne pjesnike, poput Ivana Tolja, koji svojim stihovima bude u nama snagu, upozoravajući nas da „navik on živi ki zgine pošteno“.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
