Hrvatska je postala primjer nezapamćenog gospodarskog poremećaja. S jedne strane slušamo vapaje stotina tisuća građana. Ljudi preživljavaju od danas do sutra. Plaće su sramotno niske. Mirovine su jadne i od njih se ne može živjeti. S druge strane, službena izvješća donose podatke o povijesnom rastu ušteđevine. Bankovni računi u zemlji nabujali su za više od četiri milijarde eura.
Svaki treći građanin kraj mjeseca dočekuje u minusu. Otkud onda ovoliko bogatstvo? Odgovor je, čini se, i više nego jednostavan. Stvorene su dvije usporedne Hrvatske. One se nikada ne susreću.
Prva je Hrvatska poštenih radnika, malih obrtnika, učitelja i medicinskih sestara. Inozemstvo guta našu radnu snagu. U toj Hrvatskoj tvornice propadaju. Na preglede u razorenom zdravstvu čeka se mjesecima. Obitelji se masovno pakiraju za Njemačku ili Irsku. To je i Hrvatska u kojoj je gotovo pola milijuna ljudi pod dugovima. Tu su i svakodnevne, nemilosrdne ovrhe. Ljudi su na rubu blokade.
Vlast se pritom javno hvali mrvicama. Najavljuju kako će u prosincu pomoći umirovljenicima s jadnih i žalosnih sedam eura po godini staža. To je bezočno poniženje za ljude koji su vlastitim znojem i žuljevima izgradili ove tvornice. Stvorili su industriju i podigli ovu zemlju iz pepela. Danas ti isti ljudi u mirovini jedva preživljavaju. Sustavno su opljačkani. Svo vrhnje i plodove njihovog rada pokupili su takozvani školovani rukovoditelji, povlašteni direktori i podobni pretvorbeni grabežljivci. Radnicima su ostale ruševine i glad, a foteljašima milijuni.
Država nameće i neshvatljive namete. Mjesečna televizijska pretplata za javnu radioteleviziju gotovo je izjednačena s policom dopunskog zdravstvenog osiguranja. Za nametnutu HRT pristojbu građani izdvajaju 10,62 eura. To je novčano blizu poskupjelom dopunskom osiguranju državnoga zavoda od 15 eura. Gledanje ekrana i goli život u ovoj državi vrijede isto.
U toj prvoj Hrvatskoj nalazi se i ogroman broj ogorčenih hrvatskih branitelja. Na desetke tisuća njih osjeća se duboko prevareno i odbačeno od države koju su stvarali. Riječ je o ljudima koji su nakon sudjelovanja u Domovinskom ratu odmah krenuli natrag na svoja radna mjesta. Nisu tražili povlastice ni prijevremene mirovine. Radili su, uplaćivali doprinose i pošteno odradili svoj radni vijek. Danas ih država kažnjava sramotno niskim primanjima. Njihove su mirovine nerijetko niže od državnoga prosjeka. Naime, u vrijeme kad su oni obnavljali zemlju radom, podobni su se bogatili. Vlast sve te probleme skriva iza uljepšanih brojki.
Druga je Hrvatska ona političkih moćnika, ratnih profitera i organiziranog kriminala. U tom nepravednom poretku caruje visoko podmićivanje i pljačka. Ključni okrivljenici poput bjegunaca Zdravka Mamića i Vedrana Pavleka bježe preko granice. Oni se smiju u lice pravosuđu. Naši zatvori jesu puni. Ali tko ih je napunio? Napunili su ih sitni prijestupnici, očajnici i žrtve poretka. U isto vrijeme, glavni akteri velikih pljački se dogovaraju o kaznama ili uživaju na stranim adresama.
Milijarde u bankama ne pripadaju narodu koji spaja kraj s krajem. One su plod duboke podjele društva. To je zarada izvučena kroz prenapuhane cijene nekretnina i nezakonito poslovanje. No, glavno pitanje visi u zraku. Koliko još milijardi leži skriveno kod kuće, ispod jastuka i u sefovima? Gotovinom se kupuju luksuzni stanovi. Podrijetlo imovine i novca rijetko se preispituje. Službeni tokovi bilježe toliki skok. Skriveni fondovi vjerojatno nadmašuju sve službene brojke.
Političari se hvale stabilnošću i gospodarskim rastom. Stvarna slika Hrvatske usprkos tome ostaje porazna. Manjina skriva neprebrojivo blago pod madracima. Većina broji zadnje cente u redu za pučku kuhinju. Ili čekaju u redovima za odlazak iz domovine.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment