By Nakon veličanstvenog obilježavanja VRO Oluja i nakon još jednog velikog koncerta Marka Perkovića Thompsona u Sinju, ponovno se javljaju razni kritičari, ala notorni Klasić i slični, koji nam besramno drže lekcije o domoljublju.
Riječ je o ljudima sa zvijezdom u srcu, koji mrze sve što hrvatski diše.
Također je zanimljivo da pojedini političari i politikanti na raznim skupovima ističu kako nisu mogli sudjelovati u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu ili stvaranju države jer su bili – maloljetni.
Dakle, jedni su studirali, drugi su poput Šerbedžije napustili svoje ognjište, treći su mrzili rat, pa su se sklonili, četvrt, poput bivših partizančina su cijelo vrijeme navijali za zločinačku JNA, peti su tko sve zna što izmišljali samo da sačuvaju glavu.
Nu, ako netko danas kaže da je u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata bio maloljetan, to mu je oprošteno, nije mogao (iako su se u partizane javljala i djeca, od desetak i više godina!).
Međutim, nitko od tih i takvih maloljetnih nikada ne otkriva: a gdje su u vrijeme agresije bili njihovi roditelji, poglavito očevi ili braća, odnosno zašto se možebitno oni nisu javili u ZNG-e ili hrvatsku policiju, zašto nisu, ako ništa drugo, sakupljali i slali pomoć onima koji su umjesto njih ginuli na prvim crtama obrane?
Jadni i žalosni profesor dr. Hrvoje Klasić, 5. kolovoza, bio je gost jedne tv emisije, u kojoj je kao „ekspert“ za partizane i NOB-e (rođen 1972!) držao lekcije Hrvatima i policiji. Hrvatima je, kao i obično, zamjerio što su na „ustaškoj strani“, a policiji što ne uhićuje i puni zatvore s mladim ljudima koji pjevaju i viču na ulici ili na koncertima „Za dom spremni“ ili pjevaju pjesme koje su protiv Tita i partije, odnosno bivše Jugoslavije.
Kao prvo, u životopisima ovog ekstremnog Jugoslavena, nigdje nema gdje je bio 1991., pa pretpostavljamo da se tada skrivao pod maminom suknjom.
Drugo, kako to da se ovaj nazovi historičar nigdje ne zalaže da se kazne oni koji su pretežno bez suda i suđenja, nakon 1945., klali, ubijali, pljačkali nevine Hrvate?
Kako to da dosad još ni jedan Titov „jurišnik“ nije završio u zatvoru, iako diljem bivše Jugoslavije ima toliko masovnih grobnica, jama i svega ostaloga, gdje su nakon oslobođenja partizani i komunisti, poput životinja, zatrpavali svoje neprijatelje, tako da one čije se kosti i danas pronalaze jedino se mogu sahraniti po brojevima?
Ne, njih po ovakvim, kakav je ovaj, ne treba ni spominjati, a kamoli suditi!
Klasić priča priče o „ekstremnim desničarima“. Pa, ako ima takvih, ima i „ekstremnih ljevičara“, jer ako ima onih koji su sudjelovali u Domovinskome ratu, ima i onih koji su, poput raznih klasića bili i ratni dezerteri.
A što su partizani radili s dezerterima i ostalima koji nisu bili na njihovoj strani, koji su pisali domoljubne pjesme u kojima su veličali Hrvatsku, Klasić bi trebao i morao znati, ako je, kao što se sramno i lažno predstavlja, i „ekspert“ za NOB-e.
Inače, Klasića se može i mora usporediti s Pupovcem ili Šerbedžijom.
Takvi ne vole Hrvatsku, najradije bi radili i živjeli negdje drugdje, ali kako da odu kad im nitko nigdje neće platiti koliko im plaćaju ovdje, i još k tome kao „neprijateljima“ Hrvatske i hrvatstva.
Problem je nastao i problem se nastavlja što je početkom devedesetih prošlog stoljeća, prvi hrvatski predsjednik i utemeljitelj RH dr. Franjo Tuđman, vjerovao da se mogu „ujediniti“ razni likovi ala klasić i hrvatski domoljubi.
Oni koji su bili na partizanskoj i jugoslavenskoj strani ne znaju i niti ih ne zanima oprost, oni i dalje žele „krv“. Da smo izgubili Domovinski rat kakvi bi bili i što bi radili razni klasići, koji su pretpostavljamo učili zanat pretežno od partizanskih i komunističkih krvnika.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
