By Može li se konačno zaustaviti hiperprodukcija braniteljskih komemoracija…
Mjesec studeni svake godine ponovo nas vraća u vrijeme heroja, ponosa i slave, a nama koji smo prošli čitav Domovinski rat u borbenim postrojbama izaziva snažne emocije i sjećanja na naše poginule prijatelje, braću, roditelje, susjede i poznanike. Odavanje počasti dio je kulture i kršćanskog nauka hrvatskog naroda kroz stoljeća, pa je isto primjereno i za žrtvu hrvatskih branitelja i građana iz svetog obrambenog rata za Domovinu.
No, može li se konačno zaustaviti hiperprodukcija komemorativnih obilježavanja, beskrajnog polaganja vijenaca i paljenja svijeća te postavljanja spomenika u svakom mjestu, selu, raskrižju i na svakoj njivi za žrtve Domovinskog rata, što je apsurd i kumulativno ogroman proračunski trošak. U isto vrijeme brojni nezaposleni, iskamatareni, ovršeni, stambeno nezbrinuti i bolesni hrvatski branitelji, kao i u ratu, hrabro i odvažno podnose teške dane, pa ih se sve više javljaju svojim ratnim prijateljima za pomoć jer im institucije ili ne žele, niti ne stignu, bar minimalno, pomoći ili ih barem saslušati i savjetovati, a jer su dužnosnici istih na polaganju vijenaca na novom bijelom spomeniku nasred njive.
Licemjerna politika protokolarnog naslikavanja nema nikakvog utemeljenja u stvarnom odavanju pijeteta, zapravo je paravan nebrige za marginaliziranu, obespravljenu i poniženu populaciju hrvatskih branitelja i isključivo služi za političku samopromociju često nevažnih pojedinaca sa ograničenim ili izmišljenim doprinosom u obrani lijepe naše.
Slavna generacija hrvatskih branitelja pretvorena je u nosače vijenaca i svijeća sagnutih glava za nečiju političku promidžbu, kao krinka navodne zahvalnosti i uvažavanja. Hrvatskim veteranima nužno je potrebna kvalitetnija zdravstvena i socijalna skrb, kako bi se konačno zaustavio pobol i smrtnost, koja je već niz godina izuzetno zabrinjavajuća i prerana u odnosu na druge građane.
Vrh ledenog brijega je najava izgradnje Braniteljskog centra za psihološko osnaživanje u Osijeku, jer pozicionirani, narcisoidni i bezidejni dužnosnici valjda računaju da će ista generacija ponovo ići u nove ratove, pa iste treba trenirati i osnažiti, umjesto da se veteranima promjenom komemorativnih politika konačno omogući primjereni stacionarni smještaj u novim Domovima veterana te kvalitetno i sveobuhvatno liječenje. Generacija pobjednika za nemjerljiv doprinos u stvaranju i obrani Hrvatske države na kraju svoga životnog puta zaslužila je minimum stvarne brige te poštenog i primjerenog odnosa društva.
Interesi naših ratnih prijatelja u potrebi trebali bi biti i naši interesi. Svakako pazimo na sebe, ali kako se možemo praviti slijepi na tuđe potrebe. Manipulacija hrvatskim braniteljima od strane pozicioniranih je zapravo izbjegavanje odgovornosti i nedostatak empatije i humanosti.
Završiti ću sa Biblijskom riječi koja nadahnjuje i potiče nas da budemo bolji.
Jakov 2,14-17: „Kakva korist, braćo moja, ako tko govori da ima vjeru, a djelā nema? Može li ga vjera spasiti? Ako li su koji brat ili sestra goli i potrebiti svagdanje hrane pa im tko od vas rekne: Idite u miru, grijte se i sitite!, a ne date im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelā, mrtva je sama po sebi.“
Vjera bez djela uopće nije vjera, isto vrijedi i za politiku prema hrvatskim braniteljima i stradalnicima.
Zlatko Dernaj
