By Dosta ljudi nas kao udrugu, u komentarima na društvenim mrežama, pita što smo čekali dosad, što nismo prije krenuli u spašavanje kune i slične akcije? Pa evo i ovim putem da kažem da smo i ranije poduzimali određene radnje u skladu s našim mogućnostima, a mogućnosti baš i nisu bile neke.
Pisali smo dopise parlamentarnim strankama i nezavisnim zastupnicima, predsjedniku države… dapače, urudžbirali ih. Pozivali smo, razgovarali, uvjeravali, pisali… bez efekta, iako je deklarativno većina njih za kunu. Morate shvatiti da, bilo da obilazimo Lijepu našu ili da tiskamo letke, sve što radimo košta, a naše financijske mogućnosti su ograničene dubinom naših džepova i džepova naših članova. Nismo tražili niti primili nikakvu donacije od države, nekakvih otvorenih društava, ambasada… niti od koga izvan naše udruge, a nitko se niti ne nudi da nas podrži jer, očito nismo na „pravoj“ strani. Znači, radimo što možemo i kako možemo, na koncu, tko su Hrvatski Ratnici? Obični ljudi koji vole svoju Domovinu i žrtvuju sve što imaju za nju, ali nismo nekakvi svemoćnici.
I onda kad se okrenemo oko sebe i promatramo događaje koji se odvijaju filmskom brzinom, shvatimo najbitniju odliku Hrvata – nezainteresiranost, nažalost većina ljudi je nezainteresirana i lijena da poduzme bilo što za opće dobro. Htio to netko priznati ili ne ali većina gleda samo sebe, a i prioriteti su nekima od nas totalno izvrnuti. Tako prateći stranicu IQAir o kvaliteti zraka u svijetu, ja osobno budem iznenađen kad vidim koliko malo Hrvate zanima kvaliteta zraka u Hrvatskoj, a kvaliteta je takva da je Zagreb nekoliko dana ove godine imao najzagađeniji zrak, dok je velik dio godine među top 10 najzagađenijih gradova na svijetu zajedno s Lahoreom, Kalkutom, Delhijem…, a industrije niti nemamo. Halo ljudi!!! I to zanima samo nekoliko Hrvata koji svakodnevno prate kvalitetu zraka u svojoj domovini, dok iz jedne BiH imaju cca 150.000 pregleda stranice IQAir dnevno, a iz Srbije cca pola milijuna. Znači, mogu nas zaprašivati k’o štakore, ali nema veze dok god ne traže da im plaćamo što nas truju. A plaćamo, zar nam bolnice nisu pune ljudi koji su alergični na „zrak koji dišemo“? Pa čaki i neki liječnici to vide.
Da smo mi poseban narod govori i činjenica da je cca 15.000 dragovoljaca te 1991. godine obranilo Hrvatsku, praktički goloruki. Morali smo se sami snalaziti i za uniforme ako nismo željeli nositi milicijske dronjke. A Hrvatska je tada imala skoro 5 milijuna stanovnika. Znači cca 0,3-0,4% svih stanovnika Hrvatske je zaustavilo, kako su se sami hvalili, treću vojnu silu Europe. Ti ljudi tada nisu bili oportunisti niti konformisti. ’91. nitko od nas nije razmišljao o nekakvim privilegijama ili mirovini, takvi su došli kad su shvatili da je RH postala činjenica i da je Jugoslavija propala.
Ali danas gledajući, nisu mi jasni upravo ti dragovoljci iz ’91., što se njima desilo? Kako mogu samo tako mirno promatrati sve ovo danas? Gdje su bili svi ti dragovoljci kad su nam počeli nametati zatvaranja, kovid propagandu, prisilu na cjepljenje…, a di su sada kad samo što nismo izgubili i našu svetu valutu hrvatsku kunu? Kako jedan dragovoljac koji je tada, s nepunih 18 godina, bio spreman poginuti za svoj narod i Domovinu, danas samo tako prihvaća gubitak onog zadnjeg dijela suvereniteta što nam je preostao, i još me blokira na WhatsApp-u da mu ne mogu proslijediti niti poruke vezane za djelovanje Udruge.
Što rade svi oni koji danas sjede u Saboru ili županijskim i gradskim skupštinama, Generalskom zboru ili pustim braniteljskim udrugama? Zar su se prodali za Judine škude, iliti mrvice ispod stola svojih gospodara? Jesu li ikada i bili istinski heroji? To oni sami najbolje znaju.
Činjenica je, bar tako kažu iz Ministarstva hrvatskih branitelja, da danas nas dragovoljaca iz 91. danas nema više od 7.000. Svjestan sam da većina mojih živih kolega iz 91. ima ozbiljnih zdravstvenih problema koji im zasigurno ograničavaju doseg djelovanja, ali oni koji su sposobni pohoditi kojekakva okupljana gdje se pije i jede, ne mogu se opravdati za svoj grijeh propusta, jer odreći se suvereniteta za koji su mnogi naši suborci prolili krv i dali ono najviše što su imali, svoje živote, jest grijeh propusta. A grijeh propusta je užasan grijeh jer ga mnogi nisu niti svjesni. Bog voli hrabre koji kroče uskim i trnovitim stazama, voli one koji plivaju uz struju jer plivaju prema izvoru. Konformizam, oportunizam i prepuštanje struji nisu putevi za raj, oni su putevi u ništavilo i propast.
I na koncu, iako nismo protiv eura nego smo za očuvanje naše kune, što će nam euro dobroga donijeti? Ništa, val poskupljenja i očaja. Kad jednom uvedemo euro postat ćemo svjesni svog siromaštva, a ono što nas čeka na proljeće je katastrofa. Vlada trenutno drži cijene, osobito energije, pod kontrolom, a to stvara goleme gubitke energetskom sektoru koji dugoročno, na takvim osnovama, nije održiv. Iako je i ovako sve poskupilo cca 50%, za Plenkovića je nužno obuzdati val još većih, enormnih poskupljenja uoči ulaska u eurozonu kako ne bi došlo do masovnih prosvjeda, što bi posljedično moglo ugroziti zadatak naložen mu od njegovih gazda. Narode, čekajte vi proljeće da vidite kolika će biti cijena plina i struje. Gubici HEP-a već sada se mjere u milijardama kuna, što mislite tko će podmiriti te gubitke? A HEP je trenutno jedina energetska tvrtka u Hrvatskoj koja je u 100% vlasništvu države. Koliko dugo će još biti? I sve to i te kako ima veze s ukidanjem kune kao naše nacionalne valute! A i svima je jasno da Hrvatska ulazi u eurozonu pred sam njen kolaps.
I zašto mislite da se ništa ne može promijeniti? Ništa nije nemoguće, upornim radom i vjerom u Boga nemoguće postaje moguće. Uostalom, u nogometnom žargonu rečeno, utakmica nije gotova dok sudac ne odsvira kraj, a i nakon izgubljene utakmice postoji revanš. Tako da ništa nije izgubljeno, ne mogu beštije napraviti toliku štetu koju narod, na koncu, ne može popraviti, a mi nećemo odustati. I sjetite se, kad ostanete sami sa svojim mislima, koliko je težak grijeh propusta!
Udruga Hrvatski Ratnik
