DOSAD STE KRALI, SAD NAS TRUJETE…

DOSAD STE KRALI, SAD NAS TRUJETE

(Priča se bolno, ali neumitno širi s ličkih rijeka i šuma i na ostalo ”hrvatsko srebro”)

Vraćamo se iz Zagreba. Vozim, šutimo, ali negdje u podsvijesti vrti mi se šuma transparenata. Tekstovi su oštri: ”NISMO SMETLIŠTE”, ”LIČKI KRUMPIR MORA OSTATI ČIST”, ”STOP MAFIJI OTPADA”, ”DOSAD STE KRALI, SAD NAS TRUJETE”, ”NE TRUJTE”…

– Neću više kupovati lički krumpir – reče iznenada supruga kao da mi čita misli.

– Nemoj tako! – odgovaram. – Premijer Plenković i sve naše znanstvene institucije kažu da je OK, da ništa nije otrovano. Oluje i kiše isprale su otpad, sve se upilo duboko u zemlju i nema više otrova.

 – A, bi li ti naručio kavu u nekom gospićkom kafiću? – upita me sa smiješkom.

     – Bih! – odgovaram kao iz topa.

     – Uz kavu se uvijek ide i čaša vode – reče ona tiho.

Razmišljam! Negdje sam pročitao da je stanje na terenu alarmantno: priroda doslovno vrišti, a narod je natjeran da sam, u stranim laboratorijima, plaća analize i obavlja posao umjesto institucija koje financira. Navodno je oko 40.000 tona toksičnog i infektivnog otpada talijanskog i europskog podrijetla zakopano direktno iznad prirodnih zaliha pitke vode u Lici. A, USKOK je objavio službeno vještačenje koje potvrđuje onečišćenje podzemnih voda na novoj lokaciji, na području ilegalnog odlagališta otpada u Divoselu kod Gospića.

Usporio sam, nešto me steglo u grlu, dva automobila su nas prošla. Otrovi su ubojice. Europa objavljuje da u Hrvatskoj odgovorni u vrhu vlasti okreću glavu na trovanje zraka hlapivim organskim spojevima. Spomenuto je da se krško tlo natapa teškim metalima olova, antimona, cijanidima i bakrom – te da Vlada ne reagira. Tisuće tona otrovnog otpada talijanskog i europskog podrijetla prijeti širenjem karcinoma, ne samo u Lici nego i šire. Otrovano bilje u hrani truje životinje i ljude.

– Što je? Ne odgovaraš!  – javlja se supruga.

Šutim! Premijer sa svojom vjernom svitom ministara tvrdi da je voda čista, pa svaki domoljubni Hrvat mora vjerovati svojoj Vladi. Predamnom je hamletovsko pitanje: ”Vjerovati ili ne vjerovati?”

– Ma, popio bih, kad pije tu gospićku vodu i naš premijer – odgovaram nevoljno – Valjda nije toliko otrovna.

Stišćem usne. Spektroskopska analiza otkrila je u vodi nizvodno od odlagališta čak 737 mikrograma polistirena (stiropora) po jednoj, jedinoj litri vode, što je u prirodi nezamislivo visoka koncentracija. Mikroplastika je probila u podzemne vode, a nađene su i “vječne kemikalije”, spoj iz porodice perfluoriranih spojeva (PFAS). To se u prirodi gotovo uopće ne razgrađuje.

Stisnuo sam čvršće volan. Na desnom ramenu osjećam lagani pritisak. Valjda je to opet onaj mali Sotonica koji mi sjedne na rame i često mi šapće griješne priče. Znam već napamet te njegove riječi: Devedesetih je godina – kaže on – udbaško društvo promijenilo zastavu te privatizacijskim zakonima pokralo i opljačkalo Hrvatsku više od svih osvajača, kraljeva i stranih vladara. A Domovinski rat je toj istoj Bandi lopovskoj (kartel HDZ/podzemlje) došao kao čist dobitak. Korupcijom i kriminalom svih vrsta razgrabili su sve što je ostalo, a grabe i danas. Razni predsjednici, dopredsjednici, dužnosnici, ministri, tajkuni i ratni profiteri i ostali lopovi stvorili su takvu golemu i tvrdokornu armiju uhljeba i parazita – da se sustav ne može promijeniti.

 

Skrenuo sam udesno na ugibalište i ugasio motor. Spustio sam glavu na volan i nekoliko trenutaka ostao bez pokreta. Moja supruga bolje razmišlja od mene; dragovoljca i časnika Domovinskog rata koji je iznad svega volio ovu zemlje. Hm, pomislio sam na riječ, ”volio” – bila je u prošlom vremenu. Volim li je još uvijek? Može li uopće pošteni Hrvat voljeti ovu karikaturu od države gdje vlastiti hrvatski kartel HDZ/podzemlje, nakon pljačke još i truje svoju Domovinu?

Supruga mi više ne želi kupovati lički krumpir, no to nije bitno, bitno je hoće li je slijediti i ostali Hrvati? I hoće li Hrvati, kao do sada, dolaziti na prekrasni prirodni dragulj, Vrilo Gacke? Ta kristalno čista voda ponornice Gacke i krajolik koji se nakon jednog pogleda zauvijek zaustavlja  u sjećanju – sve do danas, do našeg prosvjeda – bio je simbol ljepote Like i cijele Hrvatske. Više nije! Europa je već danas reagirala osudom hrvatske vlasti za ekocid, iako je ovo daleko gore, ovo je omnicid – trovanje zraka, vode, zemlje, bilja, životinja i Hrvata. Lijepa Gacka više nije jučerašnja Gacka, nego potencijalno smrtonosna rijeka u blizini žarišta trovanja. Dakako i žarišta milijunskih zarada kartela HDZ/podzemlje.

Hoće li Hrvati dolaziti u ličke kafiće i piti kavu sa čašom bistre, ali ”sumnjive” ličke vode. Što je s turistima? I oni znaju… Moguće je da će zaobići Plitvička jezera, a možda i cijelu Hrvatsku?

Turizam je važan subjekt gospodarstva Republike Hrvatske i svaki potres u tom segmentu nosi velike gubitke. Priča se bolno, ali neumitno širi s ličkih rijeka i šuma i na ostalo ”hrvatsko srebro” – na Jadran i otoke. Voda je život, ali i smrt ako je otrovana i ako prodire kroz kraška ili porozna područja.

U momentu sam poželio izaći iz automobila, stati na sred auto ceste i povikati: ”Dosad ste krali, sad nas još i trujete”! Ali, umjesto toga, ubacio sam u prvu brzinu i uključio se u promet. Znam da je jedini učinak parola i mirnih prosvjeda – posprdan osmijeh politike. Za promjene je potrebno nešto više, jače, učinkovitije. Vjerojatno i u demokraciji postoji način kako doći do slobode i pravde.

Realna pitanja ostaju:

Kolika je generalna, materijalna šteta nanesena Republici Hrvatskoj? Kad se završi istraga, podigne optužnica i sud presudi kazne kartelu HDZ/podzemlje za omnicid – ostaje pitanje, kako će krivci platiti štete hrvatskom gospodarstvu i turizmu sa svim pratećim subjektima. Kako će krivci platiti sanaciju otpadnih odlagališta te i odštete tisućama otrovanih Hrvata? Jedino je sigurno, da je pravu štetu neprocjenjive katastrofe ličke, ali i hrvatske prirode – nemoguće naplatiti.

Realne pretpostavke po iskustvima također ostaju:

Ova ružna i proširena priča bit će beskrajno dugo ”prosecuirana” kao na primjer ”Slučaj Banožić” i niz drugih slučajeva, pa će se onda čekati zastara. Pravi krivci neće se procesuirati niti kazniti. Kazne, ako ih bude, za one marginalne krivce, bit će uvjetne. Nezakonito stečeni milijuni neće biti konfiscirani. Znamo da je sanacija djelomično rješenje, a da je nemoguće vratiti prvobitno stanje.

Živi bili pa vidjeli – 2036. godine.

U Puli, na kraju toplog ljeta 2026.                                     

Saša Radović, mag.ing.arch.

Dragovoljac 91′, časnik Domovinskog rata