Ako želimo razumjeti današnju Srpsku pravoslavnu crkvu, nije dovoljno promatrati samo pojedinačne izjave, poteze ili osobe. Potrebno je pogledati kako je crkvena struktura oblikovana kroz povijest i kakav je bio odnos SPC-a i države, osobito tijekom komunističkog razdoblja.
Zato ni patrijarha Porfirija ne treba promatrati kao izoliranu pojavu. On je proizvod sustava koji se desetljećima gradio na spoju crkvene hijerarhije, državne politike i interesa političkih struktura.
Nakon Drugoga svjetskog rata komunistička vlast nije jednostavno ukinula Crkvu. Naprotiv — mnogo učinkovitiji način bio je staviti je pod nadzor. U tom kontekstu posebno je važan izbor patrijarha Germana 1958. godine, oko kojega postoje ozbiljna svjedočanstva o pritiscima tadašnjih državnih i sigurnosnih struktura.
Prema svjedočenju Dragoljuba Vurdelje, pripadnici UDBA-e vršili su pritisak na arhijereje tijekom izbora, a pojedini protivnici Germana bili su zastrašivani i uhićivani. Bez obzira na to koliko pojedine detalje tih svjedočanstava danas možemo dokumentirati, sama činjenica da su država i sigurnosne službe desetljećima imale snažan interes za kontrolu crkvenih kadrova dio je povijesti koju ne treba gurati pod tepih.
I tu dolazimo do biti.
Ako je sustav jednom naučio kontrolirati Crkvu preko ljudi, institucija, izbora i kompromisa, onda se taj mehanizam ne završava Titovom smrću ili padom komunizma. Institucije imaju pamćenje. Mreže imaju kontinuitet. A navike vlasti traju još duže.
Zato danas ne treba biti iznenađen kada vidimo crkvene velikodostojnike koji se ponašaju više kao dio političkog establišmenta nego kao glasnici koji bi trebali biti iznad dnevne politike.
I zato — ne zamjerite Porfiriju. On samo radi svoj posao.
Njegov posao, u okviru sustava koji ga je proizveo, nije nužno govoriti ono što narod želi čuti. Njegov je posao održavati ravnotežu između Crkve, države, politike i interesa institucije kojoj pripada.
Problem, dakle, nije samo Porfirije.
Problem je sustav.
Sustav u kojem se desetljećima govori o svetosavlju, žrtvi, skromnosti i služenju narodu, dok se istodobno crkvena hijerarhija prečesto približava centrima političke i ekonomske moći.
Sustav u kojem vjernik treba šutjeti i slušati, dok se od crkvenih velikodostojnika očekuje da budu „mudri“, „oprezni“ i „državotvorni“.
Sustav u kojem se kritika crkvene vlasti predstavlja kao napad na vjeru.
A Crkva i vjera nisu isto što i crkvena administracija.
To je možda najvažnije razlikovanje koje vjernik danas mora napraviti.
Možeš vjerovati u Boga, Krista, Svetog Savu i svetce, a istodobno postaviti pitanje: tko upravlja institucijom, kako se biraju ljudi, kome polažu račune i kakav je njihov odnos prema političkoj vlasti?
To nije napad na vjeru.
To je odgovornost.
Jer ako je Crkva doista duhovna institucija, onda ne smije ovisiti o tome tko je trenutačno na vlasti. Ne smije biti ničiji politički servis. Ne smije biti ukras državnih ceremonija. I ne smije šutjeti kada moćni čine ono što bi običnom čovjeku bilo oprošteno samo ako se zatvore oba oka.
Vjera ne pripada patrijarhu.
Vjera ne pripada biskupu.
Vjera ne pripada političaru.
Vjera pripada Bogu i čovjeku koji u Boga vjeruje.
Zato je krajnje vrijeme da prestanemo poistovjećivati kritiku SPC-a s mržnjom prema pravoslavlju.
Možemo voljeti pravoslavlje, a zahtijevati odgovornost od biskupa.
Možemo poštovati svetinje, a pitati tko upravlja novcem.
Možemo poštovati svećenike, a tražiti da Crkva ne bude politički instrument.
I možemo poštovati patrijarha kao instituciju, a ipak reći:
„Ne slažem se s tobom.“
Jer ako je povijest nešto pokazala, onda je to da nijedna institucija koja odbija preispitivati samu sebe ne ostaje zauvijek ista.
Zato se nemojmo svađati samo oko Porfirija.
Pitajmo tko je stvorio sustav u kojem Porfirije danas može raditi upravo ono što radi.
Tu počinje prava rasprava o budućnosti SPC-a.
Bojan Jovanović
Leave a Comment