By U Vukovaru, simbolu obrane Hrvatske, u subotu 20. rujna 2025. održana je središnja svečanost 34. godine bitke za Vukovar i ustrojavanja 204. brigade HV-a.
Međutim, nije li ovo baš pravo vrijeme da se prisjetimo i što se događalo pojedinim ratnim zapovjednicima ovoga grada i područja, poglavito nakon 18. studenoga 1991.? O tome se šuti, prelazi se preko toga kao spužvom preko ploče.
Mile Dedaković-Jastreb i Tomislav Merčep malo se ili nikako ne spominju.
Žalimo mrtve, nestale i stradale, a barem ne javno ne osuđujemo one koji su najviše krivi za svo zlo koje nam je donijela velikosrpska agresija, na čelu sa ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem. Agresore se treba i mora u svakoj prigodi isticati -imenom i prezimenom. Ali…dok smo se u Vukovaru prisjećali što je bilo, u središtu Beograda održavala se – vojna parada! Predstavnici njihove vlasti su rekli da je povod za paradu državni praznik – Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.
Vjerujete li da se slučajno poklopilo jedno s drugim?
Nu, evo nekoliko riječi o Branku Borkoviću – Mladom Jastrebu, o kojem sam svojedobno objavio i knjigu, a koji je bio tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata ratni zapovjednik obrane Vukovara. Imenovan je na tu dužnost, nakon odlaska Mile Dedakovića – Jastreba u Vinkovce.
Međutim, poslije okupacije ovoga grada, prije svega od bivšeg Udbaša pok. Josipa Manolića, ali i Perkovića proglašen je – »rušiteljem ustavnog poretka«!
Tako nosi naziv i knjiga koju sam priredio i uredio, a čiji je naslov predložio sam Borković (Meditor, Zagreb, 1995.). Predstavljanje je održano u hotelu Esplanade, a od dvadesetak predstavnika medija tek tu i tamo netko je zabilježio neku rečenicu!
Borković je vojsku profesionalno služio u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji, ali nikada se nije mogao pomiriti sa »srbizmima« u njihovim redovima. Zbog svog iskrenog hrvatstva često je imao neprilika, pa i sredinom 1990. kad je pretpostavljenima otvoreno prijetio s dr. Franjom Tuđmanom! Među prvima je napustio zloglasnu JNA i priključio se Zboru narodne garde, odnosno Hrvatskoj vojsci, koja je i te kako trebala ljude poput ovog istinskog domoljuba…
Iako mlad, vodio je jedne od najtežih i najkrvavijih bitaka ne samo u Domovinskom ratu, već i u novijoj svjetskoj povijesti. O tome će tek vojni analitičari reći svoje , tim prije što se do danas ni jedna bitka , pogotovu u Domovinskom ratu, ne može usporediti s onom za Vukovar!
Taj grad, nažalost, bio je napuštan od mnogih, a neprestano najavljivana pomoć nije dolazila, ili je dolazila na „kapaljke“..
Što je i kada krenulo po zlu, još nije do kraja razjašnjeno.
Inače, vukovarski branitelji su uništavali neprijateljske tenkove i rušili njihove zrakoplove, kao kule od karata. Nagrada za srušeni srpski avion bila je kutija cigareta! Kao zapovjednik obrane, imao je želju i za uništeni tenk dati kutiju cigareta, ali.. to bi bilo »previše«. Ni cigareta nije bilo!
Ratnici iz Vukovara, jedno su vrijeme živjeli i u informativnoj blokadi! Bilo je i katastrofalnih pogrešaka! Čak su bili zakinuti i za davanje istinitih izvješća s terena, osobito na Hrvatskoj televiziji! Nisu im dozvolili da istina u potpunosti izađe na vidjelo. Možda je tu bilo i nekih opravdanja, ali, tek se danas vidi da je istina za Hrvatsku isto toliko ubojita za agresora kao i neka od najsuvremenijih oružja!
Borković, ne bez razloga, ističe da su Siniša Glavašević i novinari Hrvatskog radio – Vukovara radili mnogo više od pukog novinarskog izvješćivanja..
Legendarnoj doktorici Vesni Bosanac objavio sam i knjigu s njezinim apelima, ali i taj pothvat je uglavnom – prešućen.
Poglavito je tužna i gotovo nevjerojatna priča o svemu onome što se, kako rekosmo, s braniteljima Vukovara događalo nakon okupacije njihova grada. Status jednog dijela branitelja 204. brigade još do danas nije riješen, bez obzira i na nastojanje posljednjeg zapovjednika za ostvarenje svih njihovih prava.
Najteže dane svoga života, osim na bojišnici, Borković je proživio po povratku iz vukovarskog pakla. Tada su ga- uhitili! I to u Zagrebu, u stožeru zapovjednika Zbora narodne garde (koji ga je i postavio za zapovjednika grada!) generala Antona Tusa! Još do danas ostala je nepoznanica tko je i zašto naredio njegovo uhićenje, umjesto da su mu čestitali na svemu što je kao dragovoljac uradio za Vukovar i Hrvatsku!
Istina je kad Borkovića kaže da bi svaki vukovarski dan mijenjao za bilo čijih šest mjeseci bojišta. Još bi možda svima onima koji su mu učinili nepravdu i oprostio, ali kako oprostiti nepravdu onima koji još i danas mnogobrojnim Vukovarcima na ovaj ili onaj načain osporavaju i najminimalnija prava? S minutama šutnje, »pozdravima svim braniteljima«, a poglavito raznim pjesmicama, koliko god iskrene bile, ne mogu se i neće izliječiti otvorene rane! To tim više što Vukovarci nisu branili samo svoj grad, već i ostale krajeve hrvatske Domovine. Svojom nadljudskom borbom, omogućili su predah ostalim dijelovima Hrvatske da se što bolje pripreme u obrani protiv novih srpskih bezobzirnih osvajačkih pohoda.
Borkoviću neki zamjeraju što je dan-dva prije okupacije napustio Vukovar. On tvrdi da se ratni zapovjednici ne predaju. A da se predao istog bi trena bio ubijen ili obješen.
Nakon rata, Vukovarci su doživjeli, baš kao i hrvatska javnost, pravi šok, kad se zahvaljujući mirnoj reintegraciji opet moglo u ovaj grad. Mnogi su tek tada nažalost postati svjesna razmjera i težina borbi.
Nu, možda će nevjernicima izgledati ludost, ako se kaže, kako je kršten čovjek – kršten vodom. Ali, oni koji su prošli ratni Vukovar, kršteni su Duhom, kršteni su i Vukovarom.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
