By Prema najnovijoj statistici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2022. godini je umrlo najmanje više od 6300 hrvatskih branitelja, dok je od prosinca 2016. do dana preminulo najmanje 39.000 branitelja, pa nas u tzv. Registru hrvatskih branitelja danas ima oko 445 tisuća!
U 2022. godini najviše ih je umrlo u životnoj dobi od 65 godina života.
Koliko su pak onda imali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata?
U toj istoj godini ubilo se 122 hrvatska branitelja, pa sve ukupno ovaj tužni broj iznosi već približno 4000 hrvatskih branitelja koji su sami (zbog čega?) učinili suicid!
Stoga, gospodo i drugovi, netko bi se već trebao zapitati: kako je svakim danom hrvatskih branitelja i stradalnika sve manje, a tzv. antifašista sve više? Naime, možda to i nije točno, ali u javnosti i medijima neprestano se stječe takav dojam. Osim što smo svjedoci da gotovo svakog tjedna izvrši suicid neki branitelj, vrlo se malo ili ništa ne govori o tome baš kao ni o sve većem broju ljudi koji su branili i obranili hrvatsku državu, a koji umiru – kao „gljive poslije kiše“. Što je razlog tome nije poznato, niti se o ovom problemu održavaju „okrugli stolovi“, tv-emisije poput “Otvorenog“, pišu knjige ili snimaju tv serije.
Prema nama dostupnim podatcima, čak i u onim županijama koje nisu izravno bile zahvaćene Domovinskim ratom, nema dana a da se na njihovim grobljima ne opraštaju od nekog tko je bio na braniku hrvatske Domovine!
Ovim poražavajućim brojkama treba dodati još najmanje 20 posto onih branitelja koji su umrli, a koji nisu željeli sahranu uz vojničke počasti.
Već je poznato da oni koji su sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu češće umiru od tzv. civila, pa bi ti i takvi podatci trebali biti „alarm“, poglavito za političke čelnike iz gotovo svih stranaka.
Zanima nas također zašto ni danas, 30 godina nakon početka velikosrpske agresije nitko ne pita, niti se o tome piše: jesu li prije svega srpska i ina borbena razaranja ostavila bilo kakav trag na ljudima, poglavito djecom, koja su primjerice u vrijeme agresije živjela u Vukovarsko-srijemskoj ili Osječkoj županiji, gdje su se vodile najžešće bitke?
Ne, nije normalno da oni koji su stvorili hrvatsku državu relativno brzo odlaze, dok razno-razne „ugledne i cijenjene“ tzv.“vucibatine“ žive poput „bubrega u loju“ na mukama i krvi onih koji su dali ili koji su bili spremni dati i svoje živote – kad je trebalo!
Jednom riječju, nas je svakim danom sve manje, a njih- sve više!
Je li bilo vrijedno dati svoje živote, svoju krv za razne hrvatske i ine mutikaše i one koji i dalje pišu udžbenike i uče djecu u školi da nema skretanja s „Titova puta“?
Ili, kako netko reče: kad umreš više nisi ni branitelj!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
