By Hrvatski obrambeni Domovinski rat (1990.-1996.) još „nije“ završen. Bit će to onog trenutka kad više nigdje ne će pisati da – „za ratne zločine još nitko nije odgovarao“! Ta i takva rečenica relativno često se objavljuje, a često je čujemo i prigodom raznih komemoracija, odnosno sjećanja na stradale, nestale, umrle…
Sramotno je i jadno što još nitko nije odgovarao za smrt najmanje 400 djece koja su u vrijeme srpske agresije poginula od Slavonskog Broda, Vukovara, Karlovca, Gospića, pa sve do Dubrovnika. S druge pak strane, svjedoci smo da se i dalje progone, sude i osuđuju hrvatski branitelji. Već pomalo zaboravljeni hrvatski branitelj Veljko Marić, bez dokaza, osuđen je u Beogradu (!) čak na 12 godina robije. Nu, s veseljem smo dočekali odluku Srba da ga puste na izdržavanje daljnje kazne u – Hrvatsku. Odmah nakon što je prošao hrvatsku granicu, na putu za Remetinec, trebao je biti oslobođen, jer toliko godina zatvora, sada je posve jasno, ne će dobiti ni svi ratni zločinci koji su poubijali hrvatsku nevinu djecu.
Inače, što znači: „nitko nije odgovarao“?
Kao prvo, da i neće, a drugo da se ti i takvi ratni zločinci i ne traže, odnosno traže se tako da se ne nađu. Drugo, ako već ne možemo naći zločince, onda treba naći one koji ih ne traže, (a trebali bi), ili bolje rečeno rade sve da „zataškaju“ zvjerstva bezobzirnih napadača.
Samo u Slavonskom Brodu, gospodo i drugovi, tijekom granatiranja i avionskih napada ubijeno je 28 dječaka i djevojčica. Jedan razred!
Kako vrijeme ide, o tome se sve manje govori i piše. Stoga je u ovom gradu svojedobno podignuto i nacionalno spomen-obilježje – „Prekinuto djetinjstvo“ – za poginulu djecu. A njih ima više od 400, jer još nisu ni svi obuhvaćeni službenim popisom, ili bolje rečeno, nikada nije objavljen „registar poginule djece“!
Dakle, ako se govori i piše da je u Domovinskome ratu poginulo 402 dječaka i djevojčica – gdje su njihova imena? I oni su očito na taj način pretvoreni u brojke!
Inače, jedan od najvažnijih aspekata je da roditelji poginule djece (i ne samo oni!) dobiju odgovor na pitanje; tko je počinitelj, kad će biti kazneno procesuiran, ali ništa manje važno nije i činjenica da dobiju i zadovoljavajuću satisfakciju unutar našeg društva..
Nije dovoljno svake godine doći u Slavonski Brod i pod motom „Mali križ-velika žrtva“ zapaliti svijeće. Treba i kontinuirano podsjetiti srpskog i inog agresora na Republiku Hrvatsku što je sve učinio s onima koji su bili civili, a među njima i s djecom, koja uistinu nisu ništa kriva. Gdje je odšteta od Srba?
Toliko poginule hrvatske djece samo je dokaz da agresor nije birao ciljeve i da je pored razaranja bolnica, crkava, groblja, dječjih vrtića…(namjerno) ubijao i one najmlađe i najnevinije.
Uz treba naglasiti da tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata u Srbiji i Crnoj Gori i Republici Srpskoj nije ubijeno od strane Hrvata ni jedno dijete! O poginuloj hrvatskoj djeci i općenito o civilima trebalo bi snimiti i igrani film, jer o ovoj temi na žalost ne uči se u školama, a o tome, vjerujte, malo znaju i oni u Beogradu ili Podgorici.
Učenici osnovnih škola diljem Hrvatske jednom godišnje trebali bi doći u Slavonski Brod, u razred u kojem nema ni jednog učenika, koji su stradali u vrijeme agresije.
Postavlja se i pitanje: kad će po nekom dječaku ili djevojčici, čiji su životi zaustavljeni u cvijetu mladosti, barem u jednom gradu jedna ulica ili trg, ili vrtić nositi njihovo ime – da se ne zaborave?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
