Yes, Prime Minister! (Da, premijeru!)…

Sjedi gospodin Premijer (u UK se to zove Prime MInister, a skraćeno PM, što je jako znakovito) na svom prostranom prijestolju u svojoj prostranoj odaji iz koje obični smrtnici izgledaju tako sitni i nebitni… Na svojim krhkim plećima nosi sudbinu Odabranog. U našoj maloj zemlji za velike političare (eto ti nove krilatice za promicanje hrvatskog turizma) često se rađaju Odabrani. Oni kasno dozrijevaju pa su i u svojim dvadesetima i tridesetima premladi za neke stvari. Recimo za sudjelovanje u obrani zemlje. Zatim česta je pojava čudesnog izliječenja tih osoba od teških zdravstvenih problema. Eto, imali smo već čudesno ozdravljenje od PTSP-a tako teškoga da je čovjek bio nesposoban za rad i bio u mirovini, ali odjednom je neobjašnjivim čudom ozdravio i postao ministar. Zatim smo imali slučaj tako teške anemije da čovjek nije mogao funkcionirati u normalnom životu, pa su ga oslobodili od obveze da brani svoju domovinu… I on je čudesno ozdravio, dapače, sad je sposoban za puno teže stvari od uzimanja puške u ruke: može voditi i stranku i državu. Naravno, običan narod ne vidi da je među njih sišao Mesija, ali oni koji ga prate iz blizine ubrzo su to shvatili… I preobratili se postavši njegovi vjerni sljedbenici spremni za njim otići i u vodu, ako nije prehladna ili prevruća, a i bogami i uz vatricu, osobito ako se gore vrti kakav odojak, ovca ili govedo.

Vjernost traje sve do groba, a grob je hotel „Točka na i“. Koji je to hotel? Vrlo poznati, ali ljudi većinom ne znaju za njegovo ime, pa im se to mora posebno naglasiti. Tako sam ja, krajem osamdestih s nekim ljudima putovao iz Zagreba prema Strmcu Obreškom (ugrubo rečeno prema Brezovici). Tamo, na putu prema Remetincu s desne strane nalazi se hotel koji je sagradila „Industrogradnja“ i nazvala ga hotel „I“ (početno slovo imena „Industrogradnja“). Dolazimo mi prema hotelu i ja svima kažem: „Dobro sad pazite i zapamtite: tamo desno vam je hotel „I““. A sa mnom putuju svi koji dobro poznaju Zagreb i naravno, kažu da je to svima poznato i što je tu sad novoga… A ja im kažem: „Pričekajte, vidjet ćete.“
Prijeđemo mi prugu u Remetincu, a s lijeve strane stoji velika zgrada, a ja im pokažem tu zgradu: „ A ovo vam je hotel „Točka na i“!“

Radilo se, naravno, o zatvoru u Remetincu. Sljedbenici su vjerni svom Mesiji dok god on ne završi u tom hotelu, a takav smo slučaj već zabilježili u svojoj povijesti, a onda odluče prekršiti svoj zavjet „Kud on tamo i ja“ i ipak odluče ostati vani… Dobro to je rijedak slučaj da baš tamo završe, ali zato završe na političkom groblju, ali rezultat je jednak: mrtvog Mesiju nitko od njegovih najbližih više ne slijedi, ali do toga trenutka njihova je vjernost neupitna i redovito obnavljaju svoj software priključujući se na neiscrpni izvor nadogradnje – Velikog vođu ma tko on bio. Zato uvijek znaju kako treba misliti jer sami, bez nadogradnje softwarea bili bi siročići izgubljeni u velikom bijelom svijetu.
Eto kako to ide:

Sjedi Odabrani u svom hramu i razmiišlja: gomile migranata nam prelaze granicu, potpisali smo Dublinski sporazum, obvezao sam se primiti ih… Ako ih propustim moram ih primiti natrag … I pozove on svog savjetnika u zrcalu čijeg uma se ogleda svaki put vidjevši u tom svom odrazu da je najbolji, najljepši i najpametniji.

Odabrani: „Čuj, zrcalo zrcalo moje, kako da riješim ovu stvar s migrantima? Pritišće me Anđa, ako je ne poslušam ništa od sinekure u Bruxellesu kad napustim ovu dolinu suza. Ako otkriju da smo mi zemlja prvog ulaska i da ih mi moramo zbrinuti koliko god da ih dođe i prođe raspet će me kao onoga prije mene na čije mjesto me je Bog postavio. Pogotovo u svjetlu potpisivanja ovog novog sporazuma koji nas dodatno na to obvezuje.“
Zrcalo: „Šefe, ovako ćemo… Znaš kako je rekao onaj Nijemac… Kako se ono zvao? Pupa, kao naš najdraži koalicijski partner, Klija… ili Niče… Da je narod glupa stoka koju treba bičem, a što ih žešće primjenjuješ tu fizikalnu terapiju, to te više vole, jer znaju da je to za njihovo dobro, naravno. To je ona poznata narodna mudrost, zato nas stalno i biraju. Dakle, vi sad idete Gazdama i pristat ćete na sve, naravno, a za naše ćete imati odgovor ako vas pitaju kamo će se vraćati migranti, ispričavam se, siroti izbjeglice… Ali vi ste se već sjetili što ćete reći: odgovorit ćete da će ih se vraćati u Grčku.“
Odabrani: „Ma daj, glupane jedan, tko pri zdravoj pameti može u to povjerovati?“
Zrcalo: „Šefe, progutali su i našu koaliciju s nama najdražim koalicijskim partnerom Žalosnom Sovom, Progutali su i to da je naša lokalna, Vukovarska podružnica izglasovala uvođenje ćirilice u Vukovaru, prema dogovoru s drugom Žalosnom Sovom, a progutali bi i da im vi, najdraži i najljepši šefe, svjetlo našeg puta, kažete da će ih sve poslati u Sibir ili Australiju. Narod je mudar, zna da mi znamo najbolje.“
Odabrani: „Jest, zrcalo, zrcalo moje… Ipak je ta moja ideja najbolja, imaš pravo. Istina, progutali su oni puno nevjerojatnije stvari, pa zašto ne bi i tu bedastoću. Ipak, imamo još jedan problem. Prema nekim međunarodnim istraživanjima, a zna se da to rade zlonamjerni klevetnici, diletanti i jalnuši, mi smo drugi po korupciji… Kako da to predstavimo narodu, a da ne popi.de. Teško da se to može predstaviti pozitivno.“

Zrcalo: „Šefe, sve vam ovisi o kutu gledanja… To vam je kao u onom crnogorskom vicu o tučnjavi između dva Crnogorca kad jedan priča drugome kako se potukao s nekim pa kaže: „Udari on mene dušmanski, a udarim i ja njega. Bačim ja njega, bači on mene. Udarim ja njega, udari on mene.“
A sugovornik će mu: „Skrati čoče priču. Što je na kraju bilo s njim?“
A kaže Junačina: „Ma došla policija i odveli su ga vezana ka kera.“
„A što je bilo s tobom?“ – pita ga sugovornik.
„A, mene su nosili, ka vladiku Danila.“ – ponosno će Junačina
Tako je to u životu. sve ovisi o perspektivi…
Zato vi sam kažite, onako kao što ste, naravno i sami mislili učiniti, a što je izvrsna ideja kao i sve ostale vaše ideje, da smo na izvrsnom drugom mjestu, a da je svako mjesto pri vrhu velika čast ma o čemu se radilo jer svijet će sad čuti za nas, a nama je, kao turističkom odredištu, jako bitno da se o nama glas pronosi i to je dobro za posao.“

Odabrani: „Bravo, vjerni moj savjetniče. Dobro sam se sjetio. Upravo tako ćemo učiniti.“

Anđelko Jeličić