VRIJEME KONSTRUKTIVNE SURADNJE JE PROŠLO – OPORBA OPET PO STAROM, PEĐA OTVARA SEZONU OBRAČUNA

“Što se zadnje otvara? Vrtići i škole. Kafići i mise su im važnije od toga, a nitko nije postavio pitanje gdje će roditelji s djecom koji od ponedjeljka moraju natrag na posao. Tražili smo od Vlade da donese odluku koja će barem jednom roditelju omogućiti da ostane doma s djecom, plaćeni dopust, no Vlada to nije prihvatila. Djecu sada nema tko čuvati.”

(Vidi: http://radio1.hr/grbin-o-popustanju-mjera-kafici-i-mise-su-im-vazniji-od-skola-i-vrtica/; stranica posjećena 26.4.2020.)

Dio je ovo iz pledoajea korpulentnog  Peđe Grbina, perjanice SDP-a, koji je svoju “kritiku redoslijeda popuštanja mjera” što ih je najavila Vlada vezano za novi režim ponašanja u sadašnjem trenutku s obzirom na stanje pandemije COVID – 19 pretvorio u obračun s vladajućima odnosno HDZ-om i tako nakon kratkotrajnog zatišja sve prenio na polje političkih obračuna.

U analizi teza što ih je iznio “Istarski Thompson” (kako ponekad u šali neki zovu Grbina – zbog onog pjevanja “Čavoglava” u pijanom stanju u jednom pulskom noćnom klubu nakon čega je izjavio: “Ja sam pijana budala”), nije teško pronaći rupe.

Ponajprije, valjalo bi upitati njega i one koji misle isto:

  1. Tko je čuvao djecu u vrijeme dok je trajao štrajk prosvjetara (najdulji u povijesti Hrvatske) i to punih 36 radnih dana? Svi znamo da su SDP i partneri svojski podupirali taj bunt i tada nisu spominjali problem “čuvanja djece” niti im je to bilo bitno. Dakle, Peđa, tko je tada čuvao djecu i zašto ti i tvoja Partija niste isto ovo pitanje onda postavili na dnevni red – kad vam je već toliko stalo do dobrobiti djece? Jesu li i tada roditelji radili i to svi koji su zaposleni – osim prosvjetara (u uvjetima kad nije bilo nikakve pandemije niti ograničavanja kretanja) što znači da je mnogo veći broj djece ostajao u svojim domovima? Otkud sad najednom tolika “briga” za djecu koje ranije (što je evidentno) nije bilo ni u tragovima?

 

  1. Između kafića, crkvi i škola postoji bitna razlika – koje očito Peđa i njegovi drugovi iz Partije nisu svjesni, ali morali bi biti ako se već hvataju ovih usporedbi, a one bi se ukratko mogle svesti na sljedeće:

 

  1. Škole (pogotovu osnovne) funkcioniraju tako što su djeca OBVEZNA pohađati ih (što nije slučaj s kafićima i vjerskim okupljanjima) i to tako što ih u razredima odnosno na relativno skučenom prostoru ima u prosjeku 20-30, pa je pitanje kako u tim uvjetima rasporediti učenike kojima bi (s obzirom na preporučenu socijalnu distancu) za svaki razred bile potrebne najmanje dvije učionice – što onda postavlja na dnevni red i pitanje dodatnih angažiranja učitelja i nastavnika);
  2. Kod djece je mnogo teže provoditi mjere socijalne distance – gotovo nemoguće, budući da su ona po naravi stvari i sukladnom svom uzrastu sklona grupnim igrama, dodirivanjima, naguravanjima itd.;
  3. Za razliku od škola, vjerska okupljanja, te sakramenti ispovijedi, pričesti, sklapanja braka itd. nisu mogući u virtualnoj varijanti (online – kao što je moguće držati školsku nastavu a što je već isproban model). Uz sve to, prostori crkvi i učionica su neusporedive – jer vjernici su na sv. Misama disperzirani na daleko većoj površini, uz to sv. Mise se mogu slaviti i izvan crkvi ili tako da se vjernici koji ne mogu ući u samu crkvu rasporede ispred i okolo njih, a da na spominjemo kako su vjernici ipak (što god Partija i Peđa o njima mislili) u golemoj većini odrasli ljudi svjesni potrebe držanja socijalne distance kojima ne trebaju nikakvi staratelji koji će o tomu voditi brigu;
  4. Ispijanje kava i druženje u kafićima, restoranima, kafe-barovima i sl. (što je i samome Peđi kao čestom posjetitelju istih jako dobro poznato) online je u bitnoj mjeri drugačije nego kad se ljudi sretnu “oči u oči” i to je toliko očito da je o ovoj temi bespredmetno raspravljati.

Mogli bismo nastaviti s ovom argumentacijom dalje i pronaći brojne razloge koji govore u prilog tomu da je takvo povlačenje paralela nemoguće, ali čemu?

Nadalje, ovo stalno predlaganje povećanja svih mogućih naknada i novih davanja iz državnog budžeta (pa i roditeljima koji bi čuvali djecu – kako to Peđa traži), jako lijepo zvuči, ali tu postoji i objektivan problem koji se može svesti na jedno prosto i jednostavno pitanje: OTKUDA NAMAKNUTI SAV TAJ NOVAC? To, naravno, Peđa i drugovi ne spominju, a novac, kako je dobro poznato, ipak ne pada s neba.

No, čemu tolike analize i dokazivanja? Traktat Peđe Grbina  ionako nije ništa drugo nego jedan od onih podmuklih napada prije svega na Katoličku crkvu i na tragu je svih ranijih ataka koji imaju za cilj staviti je u istu ravan s “kriminalnom organizacijom” zvanom HDZ.

Stari je to model kleveta i objeda što ih djeca komunizma, neoliberali i anarhisti redovito primjenjuju i tisuću je puta već viđeno na našoj javnoj i političkoj sceni. Dakle, nije riječ ni o kakvoj “kritici redoslijeda popuštanja mjera” Vlade i Nacionalnog stožera civilne zaštite MUP-a RH (pogotovu ne suvisloj), nego pokušaj da se i jedna takva tema kao što je borba protiv COVID – 19 prebaci na polje ideoloških obračuna. Sad je utoliko povoljnija klima za sve to, jer imaju svog predsjednika koji je poslije svojih “uljuđenih” i “civiliziranih” nastupa u izbornoj kampanji i “konstruktivne” uloge što ju je imao nakon pobjede (u ova tri i pol mjeseca) opet došao na svoje i pokazao staro, pravo i dobro poznato lice.

Oni nastoje kompromitirati Nacionalni stožer civilne zaštite i prikazati ga kao “produženu ruku HDZ-a” ne bi li nekako poništili rezultate što ih je ovo tijelo (u suradnji sa svim drugim institucijama i sastavnicama sustava – od zdravstva do policije, vojske, Crvenog križa i drugih) postiglo, a što nam priznaje i svijet i što je Hrvatsku dovelo u sam svjetski vrh po uspješnosti obuzdavanja pandemije COVID – 19. Katolička crkva ovdje je samo usputna, “kolateralna” žrtva, a pravi cilj Nacionalni stožer civilne zaštite i dakako, HDZ – njihova trajna opsesija – to je jasno kao dan (ili bi barem trebalo biti) svakomu od nas.

“Mi smo svjetlo, oni tama”, “Mi vodimo Hrvatsku naprijed, oni je guraju u srednji vijek”, “Mi smo Airbus, oni guske u magli”, “Mi smo pošteni, oni su lopovi”, “Mi znamo, oni ne znaju”, “Mi smo dobri oni su loši”, “Mi volimo, oni mrze”… Ovo su samo neke od floskula što ih djeca komunizma iz SDP-a i njihovi trabanti ponavljaju poput mantri, od 1990. godine do danas, u izbornim kampanjama i izvan njih. Kreiranje crno-bijele slike svijeta u kojoj su samo oni pozitivni a svi drugi zlo – stara staljinistička matrica. Važno je samo oboriti konkurenta, pa ako treba i udarcima ispod pojasa. Tu se metode ne biraju i postoji samo ono staro makijavelističko pravilo po kojemu cilj opravdava svako sredstvo.

“Mi ili oni” koncepcija je koje se Partija i njezini trabanti neće odreći. I nije to stvar nikakve političke klime niti stanja u društvu (jer u zadnja dva mjeseca smo svi skupa dokazali kako smo shvatili nužnost svega onoga što se poduzima u borbi protiv pandemije što je očito iz rezultata suzbijanja širenja zaraze te iz discipline ljudi koji u ogromnoj većini poštuju propisane mjere), nego je prije svega u pitanju dugoročna strategija SDP-a i partnera.

Sve njih treba upitati: Gospodo i drugovi, je li vam možda ipak žao što Hrvatska nije doživjela sudbinu Italije, Španjolske ili SAD-a? Nije li kampanja koju vodite odraz vašeg jala što se ova zemlja u najtežim trenucima od Domovinskog rata do danas pokazala kao organizirana država, sposobna nositi se i s najsloženijim problemima? Mislite li da će javnost i ovoga puta nasjesti floskulama, vašoj žestokoj retorici i povjerovati praznim pričama?

Naravno, nije se lako pomiriti s time da poslije punih dvadeset godina destruktivne i prljave kampanje kojom ste uz pomoć vaših sluganskih medija neštedimice prosipali crnilo – prikazujući Hrvatsku kao “šupak Europe” (kako to “lijepo” pišu vaše odnosno Pupovčeve ‘Novosti’), kao oazu “fašizma”, “ksenofobije” i “rasizma” u kojoj ništa ne funkcionira onako kako bi trebalo, stvarnost dokazuje nešto potpuno suprotno.

Vlada je “kriva” što je formirala Nacionalni stožer civilne zaštite!? A tko je to mogao i treba učiniti i tko je po zakonu ovlašten za taj dio posla? Vi? Milanović? SDP? Živi zid? Mislav Kolakušić? Ili smo se trebali okupiti negdje na livadi (kao u vrijeme Seljačke bune) i na nekom “narodnom saboru” donijeti tu odluku? Jesmo li trebali uspostaviti možda neko revolucionarno tijelo vlasti po uzoru na vaš AVNOJ u kojemu ćete sjediti vi na čelu s Bernardićem i Milanovićem i voditi državu?

Nije suvišno ponoviti: Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo zdravstva, Nacionalni stožer civilne zaštite i sve druge sastavnice sustava funkcionirali su u posljednja dva mjeseca bez greške i dakako, uz visoku svijest hrvatskih građana i uz samoprijegorno angažiranje infektologa, epidemiologa, liječnika, medicinskih sestara i bolničkog osoblja te tisuća volontera i svih drugih koji su se angažirali u ovoj borbi – uspjeli smo obuzdati virus i stvoriti pretpostavke za popuštanje mjera opreza. Zahvaljujući tomu, možemo očekivati kako ćemo se uskoro vratiti kakvom-takvom normalnom životu i donekle spasiti turističku sezonu.

Vaša malicioznost i sklonost bespoštednim obračunima koju baštinite od svoje boljševičke KPJ, tu na sreću ništa promijeniti ne može, jer riječ je o mjerljivim i očitim rezultatima i činjenicama.

Ovo je, nažalost, tek početak i samo uvod u još prljaviju kampanju u kojoj će klevete i podmetanja od strane SDP-a i partnera biti sve učestaliji što nam izbori budu bliži.

Tako je to kod onih kojima boljševička ideologija još uvijek nije ishlapila iz glava.

Treba vjerovati kako smo kao narod dovoljno zreli da možemo shvatiti što se događa i da smo u stanju uzdići se iznad ideoloških obračuna i sukoba koji ne vode nikuda.

 

Zlatko Pinter