VIC KOJI SE U TITOVOJ JUGOSLAVIJI PLAĆAO S DVIJE I POL GODINE ROBIJE NA GOLOM OTOKU…

“Jugoslavija je osvojila prvo mjesto na svjetskom sajmu cvijeća – a znate li zašto? Uspjela je odgojiti ljubičicu bijelu od sto kila.”

To je vic zbog kojega je 22-godišnja Židovka Jennie Lebel 1949. godine dobila dvije i pol godine robije na Golom otoku nakon što ju je agentima Udbe prijavio kolega s kojim je radila.

“Administrativna prinudna mjera društveno korisnog rada s lišenjem slobode” (kako su komunisti službeno formulirali odluke o slanju ljudi u svoja mučilišta bez suđenja i utvrđivanja krivnje, umotavajući sve u formulaciju “društveno korisnog rada” kao jedne od mjera socijalističkog “preodgoja”) izrečena joj je “zbog klevete protiv države i naroda”.

Ova aluzija na stokilaša Tita (kojega se kako je dobro poznato i u nekim pjesmama zvalo “ljubičica bijela” pa je asocijacija bila neizbježna) iako izrečena u formi vica, tretirana je kao “djelo protiv naroda i države”. “Narod” i “država” su, naravno, bili oni – komunistička kamarila koja je poput trutova parazitirala na grbači “radnih ljudi i građana” – a svi koji nisu pripadali njihovom čoporu “banda”.

Novinari i intelektualci kao najveća opasnost

U tadašnjoj Jugoslaviji nije bio rijedak slučaj da su ljudi zbog nesmotrenih izjava, viceva ili najobičnijih aluzija (izrečenih na ulicama, svadbama, u kavanama ili drugdje, čak i u krugu obitelji, srodnika ili prijatelja) bili prijavljivani od lokalnih doušnika (susjeda, kolega s radnog mjesta i sl.) i potom po kratkom postupku zatvarani u neki od kazamata u kojima su skupo plaćali svoju pogrješku.

Od tog trenutka oni su postajali izopćenici iz društva i nije im bilo povratka u normalan život. Jednom stigmatizirani kao “banda” i poslije odslužene kazne su pomno praćeni i nadzirani od Udbe, a uz to su se sretali i s izolacijom u životnoj sredini koja ih je odbacivala poput stranog tijela. Najčešće su ostajali i bez prihoda i životarili na rubu egzistencije (jer se ako im je uopće poslije svega za to ostalo snage nisu se imali gdje zaposliti) i po svemu su bili građani drugog reda koje se nadaleko zaobilazilo kao da su okuženi. Ispaštali su i članovi obitelji i rodbina kao “kolateralne” žrtve najčešće i sami podvrgnuti raznim oblicima pritiska i izloženi glasinama i klevetama.

Naročitu su averziju komunisti osjećali prema intelektualcima, posebno onima koji se nisu podanički stavljali u njihovu službu i pristajali na robovsku poslušnost. Opstajali su samo “podobni”, odnosno “društveno angažirani” – podanici koji su se bez ostatka i svjesno stavljali u službu režima i radi vlastite koristi i probitaka bespogovorno izvršavali naloge Partije.

Ostaje zabilježeno da je jugoslavenski komunistički režim u poratnom razdoblju ubio 38 novinara, od kojih su neki bili tretirani kao “luđaci”, a deseci njih su zbog svojih nepoćudnih tekstova ili izjava bili prisilno smještani u duševne bolnice.

Poznat je slučaj srpskog novinara Vladimira Markovića kojem je zbog objavljivanja intervjua s tadašnjim disidentom dr. Franjom Tuđmanom u jednom hrvatskom emigrantskom časopisu, Drugi općinski sud u Beogradu 1978. godine (Rješenjem br. 1901/78.) odredio “mjeru sigurnosti, psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi” i to na neodređeno vrijeme (što je praktično značilo da je tamo mogao ostati zatvoren doživotno)! Na zatvorenom odjelu psihijatrije novinar je (iako psihički potpuno zdrav) proveo pune tri godine i potom je pušten, ali je i dalje bio pod stalnom prismotrom SDB-a (rehabilitiran je odlukom Apelacionog suda u Beogradu tek listopada 2014. godine).

(Vidi: https://portal.braniteljski-forum.com/blog/novosti/u-zlatno-doba-jugoslavenskog-socijalizma-oni-koji-su-trazili-pravdu-zavrsavali-su-i-u-ludnicama; stranica posjećena 8.4.2020.)

U tom i takvom sustavu bilo je, dakle, strogo zabranjeno slobodno pisati, govoriti pa čak i misliti, a posvemašnja indoktrinacija koja je provođena klasičnim staljinističkim metodama ispiranja mozga trebala je osigurati monolitnost društva i učvrstiti jednoumlje u kojemu je postojala samo jedna stvarnost: ona što ju je nametala Partija. Komunisti su imali monopol na sve pa i na istinu, a pokornost podanika služila je samo daljnjem učvršćivanju njihove strahovlade.

Tamničari duha budno su bdjeli nad “moralnom čistotom” naroda u čije su ime nastupali stvarajući od njega pokorno stado individua bez slobodne volje i uspostavljajući svoje “svetinje”, dogme i “bogove”. I tu nije bilo milosti. Svaka nesmotreno izgovorena riječ, sumnjiva aluzija ili gesta, sve ono što je u bilo kojem smislu odstupalo od te partijske matrice moglo je bilo koga tko je imao nesreću živjeti u Titovom “socijalističkom raju” dovesti pred zid, u ćorsokak iz kojega nije bilo povratka.

Novinarka Jennie Lebel – prvo nacistički, pa potom komunistički logor

Tako je novinarka beogradske Politike Jennie Lebel, koja je s obitelji tijekom Drugoga svjetskog rata iskusila nacističke progone i pakao Hitlerovih logora, četiri godine nakon “oslobođenja” stigla u Titov pakao (sama je potvrdila kako je iskustvo Golog otoka za nju bilo nešto najteže što je proživjela). Upravo u vrijeme kad je trebala napredovati i postati dopisnica lista iz Pariza, cinker iz njezine redakcije, partijski doušnik koji je pikirao na to mjesto, pobrinuo se da sve krene u drugom smjeru. Slučaj je htio da baš pred njim ispriča vic o “ljubičici bijeloj od sto kila” i tako je zapečatila svoju sudbinu.

Njezina sudbina ruši još jednu lažnu sliku o logoru Goli otok, budući da se kroz cijelo poratno razdoblje smatralo kako tamo nije bilo žena. Bilo ih je i Jennie Lebel nije jedina žena koja je robijala u ovoj kaznionici, mada ih je većina zatvarana na otoku Sveti Grgur (tri kilometra sjeverozapadno od Golog otoka). Žene (u kojem god logoru se nalazile), bile su u naročito teškom položaju, jer su osim fizičkih zlostavljanja mnoge od njih trpjele višekratna silovanja kao najgori oblik torture.

Jennie (inače rodom iz Aleksinca u Srbiji) imala je samo 13 godina kad su u rujnu 1940. godine u Srbiji uvedeni rasni zakoni, a 22 godine kad joj je izrečena “administrativna prinudna mjera društveno korisnog rada s lišavanjem slobode” u trajanju od 30 mjeseci. I svoju je kaznu odslužila do posljednjeg dana, sretna što je tako završilo (jer nije bio rijedak slučaj da se onima za koje se smatra kako im je potrebno dodatno vrijeme za “preodgoj” vrijeme boravka odlukom administracije i bez obrazloženja produlji).

I nakon napuštanja Golog otoka, u sredini u kojoj je ponovno pokušala živjeti i raditi (u Beogradu) naišla je na zid šutnje i odbojnost koja se očitovala na svakom koraku, a uz to je bila (kao i svi drugi bivši robijaši) pod stalnom paskom Udbe. Konačno se dočepala slobode nakon što je 1954. godine napustila Jugoslaviju i preselila u Izrael.

U ratnom razdoblju Jennie, njezina majka, otac i brat prošli su nacističke progone i torture u logorima (pri čemu je otac smrtno stradao), da bi ona na kraju došla pod udar komunističkog režima. Obrazovana djevojka i sposobna novinarka koja je tečno govorila četiri strana jezika, svjedočila je otvoreno o svemu što joj se događalo u mladosti tek 50 godina poslije, u dokumentarnoj televizijskoj seriji “Goli život” (scenaristi: Danilo Kiš i Aleksandar Mandić, produkcija Avala film, Beograd) snimljenoj u ožujku 1989. koja je premijerno prikazana u veljači 1990. godine, najprije na sarajevskoj a potom i beogradskoj televiziji.

Svjedočanstvo o patnjama i teroru – robovski rad i čaša vode dnevno

Upravo se u ovom dokumentarnom serijalu prvi put iznose činjenice o ženama zatočenicama na Golom otoku, kojih je tamo (prema izjavama same Jennie Lebel) uvijek bilo između 300 i 500.

U četiri epizode, kroz sudbine dviju logorašica (Jennie Lebel i Eve Nahir – Panić) od predratnog razdoblja preko okupacije, rata i poslijeratnih progona te konačne slobode koju nalaze tek nakon što odlaze u Izrael, progovara se o jednom mračnom vremenu u kojemu su mnogi ljudi iskusili sve strahote i jednog i drugog zla: nacizma i komunizma.

Za razliku od druge strane otoka na kojoj su bili smješteni muškarci (čije su se nastambe nalazile u uvali koliko-toliko zaštićenoj od bure), djevojke i žene su imale nesreću svoje dane provoditi na golom kamenu izložene nesnosnoj vrućini ljeti i silovitim hladnim vjetrovima s Velebita zimi. Uz cjelodnevni robovski rad i svakovrsno tjelesno i psihičko zlostavljanje, Jennie Lebel svjedoči kako je ipak najteže bilo podnositi žeđ, jer imali su pravo na čašu vode dnevno.

Međutim, kako bi počele dobivati tu čašu vode dnevno, najprije su morale izgraditi cisternu, što je u tadašnjim uvjetima, ručno bez ikakvih alata i pomagala trajalo danima.

Logorašice su stizale brodom iz Bakra i bile su vezane jedna za drugu. S njima se postupalo kao sa stokom i od samoga dolaska nadalje su bile izložene zlostavljanju. Osim cisterni za vodu, prva skupina koja je stigla na mjesto budućeg logora morala je izgraditi barake za vlastiti smještaj, upravne zgrade i prateće objekte.

Sustav terora bio je postavljen tako da su žene međusobno tlačile jedna drugu. Bile su podijeljene u tri “brigade” od kojih je jedna spadala u povlaštenu (sastojala se od zatočenica koje su odslužile najveći dio kazne i imale nešto bolju odjeću i hranu), dok su druge dvije u svemu tretirane kao “banda”. Ona većina koja je spadala u “bandu” prepuštana je na milost i nemilost “komesarkama” koje su sa svojim štićenicama mogle raditi što su htjele – mučiti ih po volji, pa i ubijati. “Banda” je dobivala samo pola porcije hrane i izvrgnuta je mnogo težem radu i surovijem tretmanu nego zatočenice iz povlaštene brigade čija je glavna zadaća bila zlostavljanje ovih žena koje su stavljene izvan zakona.

Jennie Lebel je svoju istinu o Golom otoku i logoraškim danima otkrila tek 1986. godine, kad se u Izraelu srela s književnikom Danilom Kišom. On je tamo radio intervjue sa ženama koje su preživjele robijanje na otoku Sveti Grgur planirajući o tomu snimiti spomenuti dokumentarni film. U razgovoru s bivšom zatočenicom ovog kazamata, Evom Panić – Nahir, doznao je za sudbinu Jennie Lebel i tada se prvi put u javnosti saznalo kako je i na Golom otoku bilo žena – što je u Jugoslaviji prešućivano.

Bolno iskustvo Golog otoka – nešto najgore što se može doživjeti

Tada je 62-godišnja Jennie Lebel ustvrdila kako je njezino iskustvo u jugoslavenskom kazamatu nešto najgore što je prošla u životu, te da su mučenja i ponižavanja što ih je tamo doživjela bila gora nego ona koja su ljudi prolazili u njemačkim logorima i sovjetskim gulazima.

U njezinoj skupini bile su uglavnom mlade žene (u dobi od 18 do 30 godina) i u većini intelektualke. Robovski cjelodnevni rad pod budnim okom naoružanih stražara sastojao se od vađenja i oblikovanja kamena koji se potom koristio za gradnju nastambi i uređenje pristupnih staza – na žarkom suncu ili vjetrometini (ovisno o godišnjem dobu), uz oskudnu hranu i odjeću i čašu vode dnevno, odvijao se u krajnje nehigijenskim i neljudskim uvjetima. Žeđ je ipak ono što zatočenice navode kao jednu od najteže podnošljivih tortura.

Tri godine poslije tih iskaza, završena je spomenuta televizijska serija “Goli život” – potresno svjedočanstvo jednog vremena u kojemu su mnogi ljudi u Jugoslaviji pakao Drugoga svjetskog rata zamijenili Titovim “socijalističkim rajem”, sustavom koji je u ime čovjeka satirao ljudska bića uništavajući im ne samo tijelo nego i dušu.

I ne treba zanemariti još jednu bitnu stvar. Režim nije slučajno progonio ljude iz građanskog sloja pa i Židove – pogotovu intelektualce. Najveći broj njih imao je nekretnine koje su zapele za oko partijskim drugovima pa su im iste po kratkom postupku oduzimane, s tim što su prije odlaska u Izrael ili neku drugu zemlju morali potpisati kako se i oni ali i njihovi eventualni zakoniti nasljednici svega toga “dobrovoljno odriču” u korist Jugoslavije. Tako su one koji su ostali na životu nakon svih muka i patnji što su ih proživjeli u ratu dočekale nove teške nepravde od “osloboditelja” i “antifašista” koji su nemilice ubijali, progonili i pljačkali što god su stigli.

Preko 120 milijuna žrtava što su ih diljem svijeta za sobom ostavili komunistički režimi svjedoče o tomu da je ova izopačena i zloćudna ideologija nešto najgore s čime ljudska civilizacija srela u svojoj povijesti.

To ne smijemo zaboraviti. Nemamo pravo na to. Pogotovu danas, kad u Hrvatskoj unatoč svim rezolucijama Vijeća Europe i Europskog parlamenta koje su donesene u podljednjih 14 godina nema niti govora o bilo kakvoj osudi komunističkog totalitarizma i njegovih neljudskih masovnih zločina.

Zlatko Pinter