Umjeravanje (kalibracija) mjernih uređaja i različita, pa i dvostruka mjerila…

Još kad sam, kao mlad i neuk, odabrao da ću se u životu baviti tehnikom pa sam, u skladu s time, odabrao i škole koje sam završio, nisam znao koliko sličnosti ima tehnika s odnosima u društvu i politikom… Jedna od tih stvari su mjere, mjerila i mjerni uređaji… U tehnici se zna točno kako se definira koja mjera kako bi za sve bila jednaka, a ne da nekome 1 kilogram bude lakši, a nekome teži ili pak metar nekome kraći, a drugome dulji. Sve je standardizirano da nema zabune i da sve što se tim mjerama mjeri bude jednako. Lako je to s utezima ili mjerilima za duljinu… Međutim, kad se radi o mjernim uređajima koji bi, zbog naravi svoje konstrukcije, mogli mijenjati svoja svojstva, svoje značajke (karakteristike), na primjer elektroničkim uređajima koji zbog protoka vremena i starenja sastavnih dijelova mijenjaju svojstva pa se, s vremenom, mogu pojaviti i znatna odstupanja (greške) u mjerenju. Kako bi se to izbjeglo i da svi mjerni uređaji mjere jednako, moraju se povremeno dati na umjeravanje/kalibraciju u za to namijenjene ustanove/servise, a i na radnom mjestu se na nekima od njih radi kalibracija prije mjerenja.  U tim ustanovama postoje takozvani etaloni. To su standardne mjere koje odgovaraju u potpunosti izvornim etalonima koji služe kao standard za sve mjere na svijetu iz toga mjernog sustava u koji spadaju. Dakle, ako bi netko pomalo skidao slojeve s  tog prvog etalona prema kojem se umjeravaju svi ostali, ili bi pak dodavao na njega nešto i tako ga mijenjao onda bi promijenio standarde u cijelom svijetu i svi kojima je to „uzor“ bi neprimjetno promijenili „mjerila“.  S druge strane, ako bi se na dva mjesta gdje se proizvodi jednaki proizvod propuštalo kalibrirati mjerne uređaje s vremenom bi se mogle pojaviti razlike u mjerenjima između ta dva mjesta i njihovi proizvodi bi se počeli međusobno razlikovati jer bi se za jednaki proizvod upotrebljavala različita mjerila zbog raskalibriranih mjernih uređaja.

Relativno rano sam ipak počeo zapažati kako u društvenim i političkim odnosima postoje obje stvari: mijenjaju se etaloni (uzori i uzorci prihvatljivog ili neprihvatljivog u društvu), ali isto tako se ne kalibriraju mjerni uređaji ili se namjerno raskalibriraju pri mjerenju istih stvari na različitim mjestima. Eto, etaloni su se promijenili oko spola/roda, onoga što se smije, a što ne smije reći, a da se ne doživi javna osuda ili pak i sudska presuda ali i oko mnogih drugih stvari… Istodobno, uređaji se ili ne kalibriraju ili se kalibriraju različito ovisno o tome što i gdje se mjeri. Na primjer, ako kažete da treba poubijati sve komuniste, onda je to govor mržnje i za svaku osudi i vi ste fašist. Ako kažete da treba ubijati sve fašiste bez suda, onda je to u redu. Ako su se ubijali partizani, to je zločin, a ako su poubijali i ustaše i domobrane i civile, pa i žene i djecu onda su to sve bili zločinci i dobro su učinili, dapače i premalo. Ako kažete da želite održati europsku kulturu i način života onda ste ksenofob, rasist, fašist.. Vičete Black Power! i Smrt bijelcima, onda je to u redu, dapače, poželjno.

Takva raskalibrirana situacija je kod nas odavno normalna stvar.

Eto, u novije doba, stara  tradicionalna fešta koju nazivamo maškarama, fašnikom, karnevalom odjednom je postala kamen spoticanja i predmet prijepora. Oduvijek je to bila sprdačina i sprdalo se iz koječega. Nije bilo nedodirljivih i svetinja. Svake godine spale „uzročnika svih zala“ kojega u različitim krajevima različito zovu… Spaljivali su oni razne političare, pa i svećenstvo… Na primjer kardinala Bozanića prije nekoliko godina… Nitko se nije bunio. Nitko to ozbiljno ne shvaća osim kao kritiku neke/nečije politike. To je čista simbolika i na to se oduvijek tako gledalo… Dakle mjerilo za to je da ništa nije zabranjeno i da su svi jednaki i sa svima se može jednako sprdati, pa i njihove likove užgati. I sve je bilo u redu do nedavno. Zapalili naši Dalmatinci svoga Krnju kao i svake godine, ali sada je najpopularnija tema svih rasprava treba li dopustiti homoseksualnim parovima da posvajaju ili udomljavaju djecu (razlika je samo u papirnatom statusu, ali rezultat je isti: dijete se dodjeljuje nekome da živi s njime i da ga te osobe odgajaju). I kako u tom kraju ima puno više ljudi konzervativnih stajališta onda su odlučili da Krnjo bude simbol politike koja podupire pravo homoseksualnih parova na usvajanje djece i da će njega spaliti. Kako predstaviti tu politiku? Lutka mora jasno pokazati da se radi o homoseksualnom paru koji posvaja dijete, kao i tko predstavlja i zastupa takvu politiku. Dakle lutka je napravljena kao dva muškarca koja se ljube i drže malo dijete s likom političara (odraslog) koji se bori za pravo homoseksualaca na usvajanje djeteta. Dakle jasno je da je to simbolika i da u njoj nema aluzija na pravo dijete niti da se misli da homoseksualce treba eliminirati na bilo kakav način, a najmanje na lomači…  Dakle, radi se o dva identična slučaja i na njih bi se moralo jednako gledati: dva simbola nekih politika protiv kojih ljudi prosvjeduju i to pokazuju spaljivanjem tih simbola. Kad bi mjerni uređaji bili jednako kalibrirani pokazivali bi i jednaku vrijednost, ali jedan je kalibriran po izvornom, starom etalonu, a drugi po promijenjenom, a pitaj boga kad su ih umjeravali (vjerojatno nikad) i rezultati su ispali različiti. Prema mišljenju onih s novim etalonom, Bozanića je trebalo spaliti jer je simbol neke politike i to nije poziv na linč, a ovo što su spalili sada nije simbol politike nego gotovo da su spalili žive ljude: dvojicu homoseksualaca i još, gle užasa, dijete i to je poziv na linč drukčijih, ranjive manjine, homoseksualaca, a djeca će dobiti pouku da homoseksualce, ali i djecu treba spaliti. Kao da su djeca bedasta u mjeri u kojoj je ta leftardska propaganda bedasta pa da ne znaju što je karneval i što je Krnjo i da to dijete nije dijete ni ti ljudi nisu ljudi nego lutke.

Drugi primjer je kad u Saboru jedan saborski zastupnik vrijeđa cijelu jednu naciju i cijelu državu nazivajući tu naciju nacifašistima, a državu nacističkom marionetskom tvorevinom (ne tim riječima, ali smisao je bio taj) i nikome ništa. Smeta mu HOS-va simbolika i bori se da je se zabrani, a ne smetaju mu četničke kokarde i znakovlje drugih oružanih snaga i nesnaga (nesnaga je riječ iz rječnika moje bake Malčike, a u izravnom prijevodu znači nečist(oća), no pod tim je podrazumijevala vraga, zlo) i u njima ne nalazi ništa sporno i kaže da one nisu zakonom zabranjene i da se smiju kod nas javno izlagati. Istina, nehrvatski političari koji nas vode (na smjenu jer su članovi dviju skupina koje su se izmjenjivale na vlasti do sada) nisu smatrali potrebnim da se u kazneni zakon unese zabrana uporabe svega znakovlja pod kojim su počinili pokolje nad nesrpskim stanovništvom tijekom Domovinskog rata (ali i prije) u Hrvatskoj, ali i u B i H isto tako. A među te znakove spadaju i razne kokarde, petokraka zvijezda, znak križa s četiri C, zastave s tom simbolikom i slično… Šaraju se zidovi pišu parole…  i nikome ništa. S druge strane se opravdano ljutom saborskom zastupniku gospodinu Zekanoviću (zaslužio je da mu se posebno spomene ime) zbog njegovog zalaganja za pravdu i svoje ideale uništi fasada na kući, našaraju se nacifašistički simboli, poziva se na nasilje, vrijeđa… To mjerni uređaji ne uspijevaju zabilježiti, ni mjerni uređaji Vlade ni vladajuće skupine stranaka, a ni oporbe. Dakle imamo opet dva neumjerena mjerna uređaja koji ne mjere jednu stvar i „ne vide“ je, iako je čisto zlo, a drugu odmah zabilježe otklonom do vrha skale zla…

A evo i trećeg primjera lošeg umjeravanja koji se dugo razvlači kao trakavica iako je to prije slično onome kad su negda trgovci prstom pomagali mehaničkim vagama da izvažu robu.

U NP Krka trebalo je postaviti novu šeficu.

Javile su se dvije kandidatkinje..

Mjerni instrument je isti, mjerila bi morala biti ista. Kandidatkinja mora biti određene struke, imati određenu kvalifikaciju, ako ima još kakav dodatni razlog za koji bi morala dobiti dodatne bodove onda se i to uzima u obzir.

Jedna kandidatkinja nema ni odgovarajuću struku ni kvalifikaciju za to mjesto, a ni iskustvo. Dodatnih bodova nema.

Druga kandidatkinja ima i odgovarajuću struku, dapače i višu stručnu spremu od one prve jer je doktorirala u toj struci i na odgovarajućoj temi, a dodatne bodove treba dobiti zato što je braniteljica pa prema zakonu, ako se u užem izboru nađu podjednaki kandidati, ona kao braniteljica ima prednost pri zapošljavanju.

Drugoj kandidatkinji ni ne trebaju ti dodatni bodovi jer je što se tiče naobrazbe već prešišala onu prvu, ali ipak…

No ili su ih mjerili s dva različito kalibrirana mjerna uređaja ili se uređaj nakon prvog mjerenja pokvario pa dao krive rezultate, ali zaposlena je prva kandidatkinja koja ne zadovoljava uvjete ili barem ne u tolikoj mjeri kao ova druga.

Ministar zadužen za to područje bira, očito, po nečemu sebi blisku osobu i postavlja je na mjesto mimo kriterija. To pada na sudu. Sudske odluke bi morale biti neko mjerilo pravednosti (iako nije uvijek tako), no tu presudu ministar ignorira i na silu nameće svoju kandidatkinju…

Na to reagira saborski zastupnik Bulj, onako vatreno kako to samo on zna iako je svjestan da je u toj situaciji samo Vitez tužnog lika, kao i mi svi.

Mogao bih tako nabrajati slučajeve u nedogled. Ali već i ovako sam izrekao bit problema, a i prostor je ograničen, a i ovaj je tekst predugačak za strpljenje prosječnog čitatelja.

Ljudi moji! Hitno na umjeravanje s instrumentima dok sve nije otišlo k vragu! I to u istu tvrtku po mogućnosti čiji je posao umjeravanje mjernih uređaja. Trebaju li nam takvi „neumjereni“ političari na vlasti? Jesmo li uistinu takve ovce da nas ovakvi koprofazi mogu voditi za nosove kao klince? Jesmo li za to bili spremni umrijeti? Imamo li „cojones“ započeti djelovati protiv toga svega ili ćemo i dalje dijeliti ostatke obroka onih prijespomenutih Coprofagusa vulgarisa var. domesticusa L.  (ovo L. ne znači Linnaeus, nego Lux, a ime u prijevodu znači Govnožderi obični var. domaći) koji su kod nas posebno invazivna alohtona vrsta.

Jadan smo mi narod… Svi moramo na umjeravanje, čini mi se, jer krivo mjerimo na izborima.

Lux in tenebris