Traži pomoć od zemalja koje su se na sasvim drugi način borile s krizom…

Teško do novaca iz EU, još ništa od dogovora.
Naš premijer veli da za nas nema straha, no svejedno je urnebesno čuti kako Plenković zemlje poput Nizozemske, Švedske, Austrije zove: “škrte zemlje”. Zemlje u kojima je socijalna pomoć veća od naše zagarantirane plače, u kojima rade mnogi naši zemljaci, koje su primile izbjeglice svih vrsta, za njega su škrte, a nas naziva modernom sigurnom državom, s četvrtinom stanovništva na rubu gladi. Svaki četvrti umirovljenik živi s 1670 kuna a svaki sedmi je povlašteni.
Njegov skupi politički osmišljen ustroj vlasti s bezbroj općina i županija koje se ne mogu pokriti prihodima za njega su moderni.
Nizozemski premijer na posao ide redovnim prijevozom, dok on ima vozni park dostojan šeika najbogatijih zemalja.
 Traži pomoć od zemalja koje su se na sasvim drugi način borile s krizom a mi smo im svakodnevno držali propovijed kako je naš način najbolji, iako smo svakodnevno slušali njihova upozorenja, da se na kraju žrtve broje.
Danas još uvijek ni kraj nije blizu, posljedice se još ni približno ne znaju, a mi se požurili s donacijama za susjede a prije izbora.
Gospodin Reiner veli da zaostajemo za svijetom, radi rata od prije 30 godina. Ništa od navedenog nije uzrok našeg zaostajanja, sve su to postignuća a ne promašaji.
Naš Plenković mora biti manji od miša, za tim stolom ako želi pomoć, jer ga s visoka može gledati svaki drugi čelnik u EU.
 Sva zadnja i predzadnja mjesta su naša  i sve što dobijemo bit će zato, što smo teška sirotinja, a ne vješti pregovarači.
 Naši ljudi koji rade vani, ne mogu se načuditi našim svakodnevnim ritualnim nabrajanjem oboljelih, nabrajanjem mjera koje se nitko ne drži, lošim odnosima prema starim ljudima zatvorenim u “Domovima”, lošoj zdravstvenoj skrbi za sve ostale teške bolesnike.
Malo skromnosti u očekivanju pomoći koja bi na neke vrijeme pomogla pokriti sve nebuloze lošeg upravljanja državnim novcem, ne bi bilo na odmet.
Naši inspektori trebali bi češljati mjenjačnice koje imaju dugogodišnju praksu pljačkanja državljana zemalja od kojih danas očekujemo izglasavanje pomoći iz fonda u kojem smo mali po uplati, a veliki po potrebama.
Samodopadan smiješak zauvijek skinuti s lica, pognuti glavu i čekati odluku koja život znači.
Ljepota naše zemlje nije dovoljna, moramo graditi lijepe ljudske odnose ako želimo opstati, svaki gost mora se zauvijek sjećati dobrog domaćina, da bi ponovo došao.
Krajolik je nešto što promiče usput, ljudi su ti koji se pamte, ako želimo opet goste u starom broju, više nego ikad, toga moramo postati svjesni.
Dragica Trumbetaš